Site Loader

U današnjem članku pišemo o onim ljudima kojima je čaša uvijek napola puna, kao i o onima koji kad im život ponudi limune, naprave limunadu. Da, današnja je tema optimizam – što je to uopće, jesu li ljudi rođeni s njime ili ipak ima nešto i u svjesnome izboru te na koju stranu naginjemo kao ljudska vrsta – onu optimističnu ili pak onu pesimističnu? Kako bismo odgovorili na sva ova pitanja, osvrnut ćemo se i na ljude kojima je čaša napola prazna. No krenimo redom.

 

Optimizam se u počecima istraživačkog interesa smatrao osobnom značajkom, odnosno smatralo se da je optimizam dio nečije ličnosti pa, kao što bismo za nekoga rekli da je društven ili nervozan, tako bismo mogli reći i da je optimističan. Prema takvom shvaćanju optimistična osoba na većinu životnih situacija gleda s ružičastim naočalama i uvijek se nada najboljemu. U istraživanjima se pokazalo kako optimistični ljudi imaju bolje tjelesno i psihičko zdravlje, odnosno bolje se nose s teškoćama pa pokazuju manje simptoma anksioznosti, stresa i depresivnosti1. Podrobnijim istraživanjem optimizma kod ljudi pokazalo se da optimizam nije tako stabilan tijekom života kao što se mislilo. Drugim riječima, ako je netko bio optimističan kao dijete ili adolescent, ne znači da će biti optimističan kada odraste i ostari, kao što je to generalno slučaj s osobinama ličnosti. Zapravo, to je istraživačima ukazalo da se optimizam može i naučiti.

Martin Seligman, pionir tzv. pozitivne psihologije, objasnio je optimizam kao način na koji ljudi percipiraju i objašnjavaju događaje iz vlastitog života. Prema njemu, pesimisti percipiraju stresne životne događaje kao osobne nedostatke, dok optimisti shvaćaju stresne situacije takvima kakve jesu te ulažu napor kako bi ih okrenuli u svoju korist2. Ona kolokvijalna izreka kako su pesimisti zapravo realisti, a optimisti osobe koje još ne znaju dovoljno ovime pada u vodu. Prema Seligmanu optimisti su ti koji će realnije sagledati situaciju i aktivno djelovati kako bi je promijenili, dok se pesimisti vode naučenom bespomoćnosti jer očekuju da će im se ionako dogoditi loše stvari i da oni nemaju nikakvog utjecaja na to. Iz toga proizlazi kako je optimizam vjerovanje da će ishod situacije biti pozitivan, ali da smo mi ti koji imamo mogućnost, kontrolu i snagu učiniti ga takvim, odnosno odlučiti promijeniti negativne aspekte situacije. Dakle, optimisti prihvaćaju negativne posljedice koje se javljaju tijekom života, ali u njima uočavaju mogućnosti, a ne prepreke. Takav način razmišljanja uključuje podsjećanje na to da u svemu postoji nešto dobro, nešto novo što se može naučiti, saznati i osvijestiti, a što može biti korisno u daljnjem životu.

No, ako se optimizam može naučiti, zašto onda nismo svi optimisti? Jedan od razloga leži u našoj okolini tijekom odrastanja. Za one od nas koji su imali sreću odrastati u okolini koja je bila pozitivna, otvorena i topla vjerojatnije je da će i sami pokazivati takve osobine, odnosno da će u životu očekivati pozitivne ishode. S druge strane, za one od nas koji su, nažalost, odrastali u disfunkcionalnim obiteljima, moguće je (ali ne i nužno!) da su usvojili pesimistična očekivanja od svijeta i budućnosti.

No, bitno je naglasiti da mi ipak sami biramo kako ćemo gledati na trenutnu situaciju jer puno toga ovisi o tome objašnjavamo li svakodnevne događaje iz perspektive gubitaka (npr. što smo propustili napraviti ili ostvariti) ili iz perspektive dobitaka (što smo unatoč propustu naučili ili dobili iz te situacije).

Sjetite se samo čaše s vodom napunjenom do pola – ona je istovremeno i napola puna i napola prazna, na nama je da odlučimo kako ćemo je gledati.

Serija istraživanja iz područja bihevioralne ekonomije pokazuje da se puno teže prebacujemo iz perspektive gubitaka u perspektivu dobitaka nego obrnuto. Drugim riječima, jednom kada osvijestimo gubitak, moramo se potruditi da uvidimo i pozitivne aspekte situacije. Kao da imamo evolucijski urođenu tendenciju ponešto negativnog gledanja na svijet. No, to ne znači da smo bespomoćni, već samo da se moramo malo više potruditi prilikom prakticiranja optimizma. Tako optimizam možemo shvatiti kao vještinu koju savladavamo upornošću i vježbom. Stoga vam u nastavku donosimo nekoliko vježbi:

  • Jedan put do optimističnog načina gledanja na svijet jest preko zahvalnosti. Kao što je već navedeno, naše misli vrlo lako odlutaju u negativne sfere koje teško zaustavljamo te zbog kojih se osjećamo loše i nezadovoljno. Prakticiranje zahvalnosti omogućava nam da sagledamo sve ono što nas čini sretnima u životu, a što olako i nenamjerno previđamo.
  • Prepoznavanje vlastitih negativnih obrazaca razmišljanja. Kada dođete kući s posla, iz škole… i krenete prepričavati što vam se sve danas dogodilo te primijetite (vi ili osoba koja s kojom razgovarate) da je sve što pričate negativno – zastanite i zapitajte se što mi se dobro danas dogodilo? Možda vam neće odmah sinuti jer ste zapeli u negativnom obrascu razmišljanja, ali budite uporni. Vjerujemo da možete pronaći neki nenadani osmijeh, toplu riječ koju vam je netko uputio ili lijepi prizor koji ste vidjeli na putu kući. Tako ćete se pomalo navikavati da percipirate i ugodne događaje u svojem životu koji će dati ravnotežu onim neugodnim.
  • Vježba vizualizacije najboljeg mogućeg sebe. Sjednite u miru desetak minuta i zamišljajte sebe u najboljoj (ali ipak mogućoj!) budućnosti. Što detaljnije zamišljate, to bolje. Odaberite trenutak u vremenu, npr. za dvije, pet ili deset godina. Ostvarili ste sve planove koje ste si zacrtali vezane za posao, ljubav, obitelj ili prijatelje. Ili pak za sve njih odjednom. Vi birate. Nadišli ste teškoće koje vas trenutno muče. Kako izgleda ta budućnost? S kime ste i gdje? Što radite? Kako se osjećate? Zamišljene slike možete opisati u dnevniku ili reći nekome, ali i ne morate. Možete tu fantaziju ostaviti samo za sebe i osmjehnuti se kada je se sjetite. Ova nas vježba uči očekivati pozitivne ishode u našim životima, ali nas i usmjerava prema našim željama i nadanjima. Idući put kad budete u dilemi ili suočeni sa stresnom životnom situacijom, možda ćete odabrati aktivno je rješavati kako biste bili korak bliže najboljem mogućem sebi.

 

Nadamo se da vam je ovaj članak pobudio barem tračak optimizma i nade za boljim sutra. Ako vam je teško i ne vidite načine kako se izvući iz neugodne situacije, tu smo za vas. Javite nam se na [email protected] i podijelite svoju priču s nama.

 


Literatura

1 Chang, E. (2001). Optimism and Pessimism: Implications for Theory, Research, and Practice. Washington, DC: American Psychological Association.

2 Buchanan, G. M. i Seligman, M. E. P. (Ur.). (1995). Explanatory style. Hillsdale, NJ: Erlbaum.

 

Post Author: kako si?