Još davne 1966. godine Beatlesi su pjesmu Eleanor Rigby započeli s:
Ah, look at all the lonely people (…)
Where do they all come from?
All the lonely people
Where do they all belong?
Nakon gotovo 60 godina još uvijek nemamo u potpunosti jasne odgovore na ova pitanja. Štoviše, od nastanka pjesme broj se usamljenih osoba u svijetu povećao.¹ Čak jedna četvrtina ljudi u dobi od 18 do 27 godina danas tvrdi da nema bliskih prijatelja, dok ih oko 22 % tvrdi da uopće nema prijatelja.² Jedno je istraživanje čak pokazalo da gotovo polovica američkog stanovništva svakodnevno doživljava osjećaj usamljenosti.³ Među europskim zemljama učestalost doživljavanja usamljenosti varira4: primjerice, Talijani su u jednom istraživanju četiri puta češće izvještavali o usamljenosti od Danaca.5 No, bez obzira na kojem području živjeli, vjerujemo da smo se svi imali prilike susresti sa situacijama poput sjedenja u školskoj klupi bez prijatelja koji je zbog bolesti ostao doma, rođenja brata ili sestre koji zauzimaju pažnju roditelja, preseljenja u novi grad, početka studiranja ili prekida romantične veze. Tada su nam glavom možda prolazile misli o napuštenosti i izoliranosti od naših bližnjih, a naše je tijelo preplavljivao složeni osjećaj tuge i tjeskobe. To nam govori da je usamljenost prije svega univerzalno ljudsko iskustvo emocionalne nelagode zbog doživljaja da ne zadovoljavamo svoju potrebu za ostvarivanjem odnosa s drugim ljudima.6
Koliko su nam važni odnosi s drugima znamo još od najranije životne dobi: dojenčad u prvih mjesec dana života počinje upotrebljavati signale poput praćenja pogledom i smješkanja kako bi privukla osobe iz okoline koje im mogu pružiti brigu neophodnu za preživljavanje.7 Potreba za pripadanjem jedna je od osnovnih psiholoških potreba. Iako se možemo razlikovati po tome koliko je ta potreba izražena, kao i po tome kako je zadovoljavamo, većina ljudi treba česte i ugodne interakcije s drugim osobama iz okoline za koje procjenjuje da im je stalo do njihove dobrobiti.8 Što više naša očekivanja o tome kako bismo se, koliko često i s koliko ljudi trebali družiti ili razgovarati nisu u skladu s time kako naš društveni život doista izgleda, to je osjećaj tuge, praznine, nelagode i neželjenosti veći. Doživljaj usamljenosti postaje intenzivniji i što se dulje nosimo s teškoćama u uspostavljanju i održavanju odnosa s drugima. Primjerice, osobe koje nemaju bliske članove obitelji i prijatelje, samohrani roditelji, žrtve tjelesnog ili seksualnog nasilja, pripadnici manjina, osobe sa zdravstvenim teškoćama ili ograničenim materijalnim mogućnostima9, imaju veću vjerojatnost susretanja s osjećajem usamljenosti. Kronična usamljenost može dovesti do promjena u tome kako vidimo svoju okolinu: možemo početi doživljavati svijet kao loše mjesto i češće uočavati opasnosti oko sebe ili više obraćati pozornost na druge ljude pogrešno tumačeći njihove izraze lica i reakcije, procjenjujući da su neprijateljski nastrojeni prema nama.10 Takav doživljaj okoline može nas potaknuti da se pokušavamo zaštititi od ljudi tako da manje stupamo u interakcije s njima, čime u konačnici povećavamo već prisutan osjećaj usamljenosti. Usamljene osobe mogu imati dojam da ih okolina ne shvaća, osjećati se izolirano čak i kada su okružene drugim ljudima te ih socijalne interakcije mogu umarati ili činiti da se osjećaju nesigurno. Takav začarani krug ponašanja povezan je s manje razvijenim socijalnim sposobnostima, odbacivanjem i vršnjačkim zlostavljanjem, manjkom kvalitetnih prijateljskih odnosa te lošijim akademskim uspjehom i češćim napuštanjem škole.11
Što je s ljudima koji nisu socijalni leptirići?
Vjerojatno vam je razmišljajući o usamljenosti na pamet pala barem jedna osoba koja će uvijek radije provesti subotu navečer doma, koja izbjegava veće rođendanske proslave ili nije pretjerano otvorena upoznavanju novih ljudi. Možda ste pomislili da su takvi ljudi skloniji osjećaju usamljenosti, odnosno zapitali se jesu li introverti usamljeniji od ekstraverata. Čini se da količina društvenih aktivnosti i vremena koje provodimo s drugima nisu dovoljne da bismo procijenili koliko je netko usamljen – ono što ima daleko veću težinu je doživljaj kvalitete tih socijalnih interakcija.12 Drugim riječima, veći broj prijatelja ili poznanika, češće odlaženje na kave ili u večernje izlaske nije dovoljno za ispunjenje naše potrebe za pripadanjem; važno je tko su te osobe i koliko nam vrijeme s njima pruža osjećaj zadovoljstva i daje nam do znanja da smo prihvaćeni onakvima kakvi jesmo. Tko zna, možda je za izreku kvaliteta iznad kvantitete zaslužna upravo usamljenost.
Zbunjenost oko introverzije i usamljenosti može biti potaknuta time što introverti u pravilu više vremena provode sami nego ekstraverti. Zato je važno istaknuti da usamljenost nije isto što i samoća (sjetite se da se možemo osjećati usamljeno čak i u društvu). Samoću najjednostavnije možemo opisati kao stanje fizičke odvojenosti od drugih, odnosno provođenje vremena sa samim sobom. Ona nije nužno povezana s neugodnim emocijama – štoviše, ljudi ponekad (ili često) žele biti sami, a samoća se povezuje s većom kreativnošću, boljom samoregulacijom, izgradnjom identiteta te prilikom za stjecanje novih znanja i vještina.13 S druge strane, usamljenost je neugodan osjećaj napuštenosti koju ne želimo. Usamljene osobe mogu provoditi jednaku količinu vremena u samoći kao i osobe koje nisu usamljene te mogu sudjelovati u jednako puno društvenih aktivnosti. Razlika između samoće i usamljenosti u tome je kako doživljavamo vrijeme koje provodimo sami, odnosno želimo li biti sami ili ne: ako su naši prijatelji izašli bez nas, možemo se osjećati tužno i zanemareno, a možemo i osjećati ugodu jer napokon imamo priliku pročitati novu knjigu.
Kako se nositi s usamljenosti?
Usamljenost je prirodan osjećaj s kojim smo se svi nekada susreli, ali je neugodna i razumljivo je da je želimo ublažiti. Ponekad se možemo nadati tome da ćemo upoznati neku novu osobu, da će nas prijatelji početi češće zvati u izlaske ili da ćemo se više družiti s drugima jednog dana kada usamljenost popusti. Nažalost, osjećaje ne možemo ukloniti snagom volje, ali uz malo truda možemo ih promijeniti. Dobra je vijest da su mnogi načini ublažavanja usamljenosti pod našom kontrolom. Možete početi od vlastitih vjerovanja: pokušajte se odmaknuti od očekivanja neuspjeha u odnosima s drugima i usmjeriti se na moguće pozitivne ishode. Nakon toga možete pokušati osnažiti postojeće odnose: nazovite prijatelja do kojeg vam je stalo, pozovite kolegu s posla na kavu, razgovarajte sa susjedom ili posjetite starijeg člana obitelji. S vremenom ćete možda postati otvoreniji prema tome da i nekim novim osobama date priliku da stupe u vaš život. Tada možete potražiti osobe s kojima dijelite zajedničke vrijednosti, vjerovanja, interese i aktivnosti koje vam pružaju osjećaj ugode (možete isprobati različite sportske ili kreativne aktivnosti, volontirati, upisati novi tečaj i slično).
Ako se nakon što uvedete neke od ovih promjena i dalje osjećate usamljeno, možda se možete zapitati što vam usamljenost želi poručiti. Svaki je osjećaj informacija o tome koliko nam trenutna životna situacija odgovara. Ako joj dopustimo, usamljenost nas može naučiti mnoštvu toga: može nam dati uvid u izraženost naših socijalnih potreba, pomoći nam da odredimo s kakvim bismo se ljudima željeli okružiti, kako bismo voljeli provoditi vrijeme s njima te koliku zalihu „socijalne baterije“ posjedujemo… Ako ih saslušamo i napravimo promjene u smjeru koji nam sugeriraju, te nam informacije mogu omogućiti da izgradimo socijalno okruženje koje nam više odgovara i u kojemu se osjećamo sretnije.
Za kako si? napisala Mateja Dodig, mag. psych.
Literatura
¹ American Psychiatry Association. (2020). New Survey Shows Increasing Loneliness. Preuzeto s: https://www.psychiatry.org/news-room/apa-blogs/new-survey-shows-increasing-loneliness-on-the-job
² Ballard, J. (2019). Millennials are the loneliest generation. YouGov. Preuzeto s: https://today.yougov.com/society/articles/24577-loneliness-friendship-new-friends-poll-survey
³ Bruce, L. D., Wu, J. S., Lustig, S. L., Russell, D. W. i Nemecek, D. A. (2019). Loneliness in the United States: A 2018 national panel survey of demographic, structural, cognitive, and behavioral characteristics. American Journal of Health Promotion, 33(8), 1123–1133.
4 Yang, K. & Victor, C. (2011). Age and loneliness in 25 European nations. Ageing & Society, 31(8), 1368–1388.
5 Luhmann, M., Buecker, S. & Rüsberg, M. Loneliness across time and space. Nature Reviews Psychology 2, 9–23 (2023).
6 APA. (2023). Taking on the Public Health Threat of Loneliness and Social Isolation. Preuzeto s: https://www.psychiatry.org/news-room/apa-blogs/loneliness-and-social-isolation.
7 Baumeister, R. F. i Leary, M. R. (1995). The need to belong: desire for interpersonal attachments as a fundamental human motivation. Psychological bulletin, 117(3), 497.
8 Vasta, R. (1998). Dječja psihologija: moderna znanost. Naklada Slap.
9 Mind. (2023). Loneliness. Preuzeto s: https://www.mind.org.uk/information-support/tips-for-everyday-living/loneliness/about-loneliness/.
10 Vanhalst, J., Gibb, B. E. i Prinstein, M. J. (2017). Lonely adolescents exhibit heightened sensitivity for facial cues of emotion. Cognition and emotion, 31(2), 377–383.
11 Hawkley, L. C., Burleson, M. H., Berntson, G. G. i Cacioppo, J. T. (2003). Loneliness in everyday life: cardiovascular activity, psychosocial context, and health behaviors. Journal of personality and social psychology, 85(1), 105.
12 Hawkley, L. C., Burleson, M. H., Berntson, G. G. i Cacioppo, J. T. (2003). Loneliness in everyday life: Cardiovascular activity, psychosocial context, and health behaviors. Journal of Personality and Social Psychology, 85, 105−120.
13 Buchholz, E. S. i Catton, R. (1999). Adolescents’ perceptions of aloneness and loneliness. Adolescence, 34(133), 203–204.
