Site Loader

Današnji je članak nešto drugačiji od prethodnih jer vam donosimo iskustvo osobe koja je bila u psihoterapiji. Želimo napomenuti kako osobno iskustvo u psihoterapiji varira te na njega utječe mnogo faktora. S jedne strane, to su faktori koji se tiču klijenta pa tako demografske karakteristike poput dobi i spola, motivacije, očekivanja, crta ličnosti te dijagnoza i izraženost teškoća utječu na kontinuitet sudjelovanja u psihoterapiji, kao i na ponašanje u terapiji te njene rezultate.¹ S druge strane, karakteristike psihoterapeuta poput vještina emocionalne prilagodbe, građenja odnosa te uključivanja klijenta u tretman također utječu na osobno iskustvo klijenta.² Još je jedan važan faktor terapeutskog procesa sam psihoterapijski pravac stručnjaka kojeg ste odabrali.

Postoje različiti psihoterapijski pravci koji se svi u određenoj mjeri baziraju na razvijanju odnosa s klijentom, na pružanju topline i empatije, na prihvaćanju klijenta onakvim kakav on jest te na osiguravanju sigurnog mjesta da osoba izrazi svoje misli, osjećaje i potrebe.

Ipak, svaki od pravaca u svojoj podlozi ima različite ciljeve i filozofiju te na različit način pristupa izazovima koje ljudi donose. Stoga je važno prepoznati svoje potrebe i želje u određenom trenutku u životu i sukladno tome pokušati odabrati odgovarajuću terapijsku školu i prikladnog terapeuta. Uvijek nam se možete javiti na [email protected] s opisom situacije kako bismo vam pokušali dati optimalnu preporuku za ono što doživljavate u skladu s vašim potrebama ili potražiti nekoga za sebe na stranici PsiHelp.

 

Moje iskustvo sa psihoterapijom kreće u zimi 2018. godine. U tom trenutku tri mjeseca doživljavam smetnje depresivnog karaktera koje su se kod mene manifestirale kao problemi s motivacijom i pamćenjem, a time i s učenjem, kao nemogućnost doživljavanja sreće, socijalno povlačenje te promjene u spavanju i apetitu. Budući da sam u to vrijeme intenzivno radila i studirala, u mom rasporedu prepunom obaveza nitko nije primijetio promjene koje su mi se događale. Srećom (ili nesrećom), studentica sam psihologije i shvatila sam što je u pozadini mojeg slabijeg funkcioniranja i smanjene motivacije. Još važnije od toga, sigurnošću osobe koja je to gradivo spremala za ispite, znala sam da je nemoguće da je depresija nešto s čime sam trajno zapela, da stanje apatije i nemogućnosti doživljavanja sreće jednostavno ne može biti vječno te da negdje postoji stručna pomoć, tretmani i farmakoterapija koji će mi pomoći. Pa sam se natjerala tu pomoć i zatražiti.

Moja prva (spoiler alert!) psihoterapeutkinja je, kao i mnogi drugi ljudi kojima sam pričala s čime se nosim, bila puna empatije i suosjećanja za promjene koje su se događale u meni. Moja uobičajena emocionalnost i druželjubivost su nestale, kao da sam bila bez mogućnosti da me išta razveseli, motivira ili učini entuzijastičnom. To je sa sobom dovelo osjećaje zbunjenosti, frustracije i krivnje. Bilo mi je teško nositi se s time i uvijek sam imala nešto novo za reći o toj praznini i tuzi. Smjernica moje terapeutkinje bila je da u tim emocijama zastanem, da ih zaista doživim, da osluškujem svoje potrebe i da saznam nešto novo o samoj sebi. Vjerovala je da je autentičnost ključan dio istinskog zadovoljstva i drugih ugodnih emocija.

Na psihologiji učimo da svaka emocija ima svrhu i situaciju u kojoj se javlja. Tako se, na primjer, ljutnja javlja u situacijama frustracije i nepravde, a stvara mobiliziranu energiju koja nas usmjerava na prevladavanje određene prepreke. Racionala moje terapeutkinje bila je da tuga koju doživljavam odražava određen metaforički gubitak koji mi se dogodio. Na zajedničkim smo susretima neumorno kopale – o mom odrastanju i adolescenciji, bitnim odnosima i promjenama u mom životu – ali nismo pronalazile gubitak koji bi meni djelovao kao odgovarajući povod za moje nove, neželjene emocije. Traganje za objašnjenjem je trajalo i postajalo je gotovo cirkularno. U jednom sam trenutku shvatila da ne vidim pomak u našem radu i izrazila svoju želju da iskušam drugi psihoterapijski pristup. Kada sam to izgovorila, terapeutkinja me zamolila da joj nacrtam graf svojih emocija otkad smo krenule s terapijom. Graf je izgledao otprilike ovako:

Mislim da je moja psihoterapeutkinja tek u tom trenutku shvatila koliko mi susreti s njom ne pomažu. Pobrinula se da pronađem novu terapeutkinju, a taj je susret postao posljednji put da sam je vidjela.

Moja nova psihoterapeutkinja bila je potpuno drugačija. Njena ličnost, njena energija i sam terapijski pristup bili su mi novi, ali na neki osvježavajući, hladan-tuš-nakon-sparnog-dana način. Vodila se mojim potrebama i strukturirala ih (a time i mene) korak po korak. Potaknula me da se javim psihijatrici i dobijem potrebnu farmakoterapiju: ispostavilo se da je teško pokrenuti bilo što dok su razine energije mog tijela na minimumu. Stavljala je moje uspjehe i neuspjehe u kontekst, pratila moj napredak, bodrila me i bila neumorna u uvjerenju da mogu odraditi bilo koji zadatak ako ga podijelim na dovoljno malene korake. Mom perfekcionizmu je odgovorila s nježnošću: ne mogu izbrojati koliko sam puta odradila više od onog što sam planirala jer zadatak više nije bio „moraš“, nego samo „probaj“. Istovremeno je uspješno balansirala empatiju i produktivnost. Jednom, kad sam joj pričala o tome kako imam osjećaj da svi oko mene suosjećaju, ali da mi to ništa ne pomaže, rekla mi je da suosjeća i ona i da mi ne može opisati koliko joj ponekad bude žao dok me sluša. Ali da njen zadatak u našem odnosu nije da utone u tugu sa mnom, nego da s obale neumorno smišlja nove načine da isplivam – da je to jedino korisno i konstruktivno. U tom sam se trenutku osjećala sigurno. Znala sam da je ona prepoznala moju potrebu da se stanje u kojem sam mislila da sam ipak zapela krene mijenjati, potrebu da ponovno dobijem energiju za postići nešto, ma koliko god malo bilo, i da će mi to postignuće biti dokaz da sam još uvijek ona stara. Kroz daljnji rad sam se, doduše postepeno i nepravilno, vratila na staro i na tom putu zaista naučila puno toga o sebi – o tome kakva sam kao osoba, kako gledam na svijet, što mi čini dobro, a što loše.

Danas vjerujem da sam to uspjela jer sam prepoznala svoje potrebe i činjenicu da se one ne ispunjavaju zaista – kao da moja prva psihoterapeutkinja i ja nismo govorile u potpunosti istim jezikom. To nije neobično. Na kraju krajeva, i odnos s terapeutom je odnos te se, slično kao i kod prijatelja ili partnera, ponekad dogodi da prva osoba koju „upoznamo“ ne bude ona s kojom se na kraju „družimo“. Kao što ni u drugim odnosima ne prihvaćamo bilo koga, tako i potraga za terapeutom može biti zahtjevan proces koji uključuje razne individualne kriterije, ali i vrijedan cilj. Zato vas potičem – ne odustajte u potrazi za stručnjakom koji može i zna pomoći baš vama. Ono u što sam sigurna jest da svi zaslužujemo adekvatnu podršku i pomoć.

 


Literatura

¹ Lambert M.J., Asay T.P. (1984). Patient Characteristics and Their Relationship to Psychotherapy Outcome. In: Hersen M., Michelson L., Bellack A.S. (Eds.) Issues in Psychotherapy Research. Applied Clinical Psychology. Springer, Boston, MA. https://doi.org/10.1007/978-1-4899-2283-0_10

² Lafferty, P., Beutler, L. E., & Crago, M. (1989). Differences between more and less effective psychotherapists: A study of select therapist variables. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 57(1), 76–80. https://doi.org/10.1037/0022-006X.57.1.76

WHO. (2005). What are the most effective diagnostic and therapeutic strategies for the management of depression in specialist care? https://www.euro.who.int/__data/assets/pdf_file/0003/74676/E86602.pdf?ua=1

 

Post Author: kako si?