Mnoga istraživanja ispituju zašto muškarci rjeđe posjećuju stručnjake za psihičko zdravlje od žena. Jedan od najčešćih razloga jest da muškarci sebe percipiraju (ili se boje da će ih drugi percipirati) kao slabića ako zatraže stručnu pomoć. Naime, stereotipno gledanje na muškarca jest da on mora biti jak, sposoban samostalno riješiti svoje probleme i da traženje pomoći jednostavno nije opcija. Zbog toga nije ni čudno da muškarci teže odlaze na savjetovanje i terapiju jer su to često mjesta na kojima moramo priznati svoje ranjivosti, strahove, manjkavosti i pritom tražiti nekog stranca da nam pomogne nositi se s njima. Kako bismo pokušali umanjiti stigmu koju odlazak na terapiju nosi među muškom populacijom, porazgovarali smo s jednim muškarcem koji već neko vrijeme odlazi na savjetovanje i zamolili ga da s nama podijeli svoje iskustvo.

 

Ja sam Filip, imam 32 godine, trenutno sam zaposlen u IT sektoru, oženjen i imam dvoje male djece. Na savjetovanje sam krenuo u listopadu 2021. godine zbog problema s anksioznosti. Moji su problemi krenuli pred šest i pol godina kada sam doživio prve panične napadaje zbog kojih sam otišao na hitan prijem u bolnicu. Pregledi su pokazali da je s mojim tjelesnim zdravljem sve u redu. Kako su se panični napadaji ponavljali, prepisan mi je anksiolitik. Tada sam imao simptome zdravstvene anksioznosti – bio sam iznimno usmjeren na praćenje vlastitih tjelesnih simptoma poput ubrzanog kucanja srca, bolova u tijelu i slično. Kako bih pokušao smanjiti pojavu tih simptoma, pazio sam što radim i jedem pa sam tako izbjegavao piti Coca-Colu, kavu ili se, pak, nisam htio baviti pretjeranom tjelesnom aktivnosti. Idućih par godina živio sam na takav način i redovito pio anksiolitik do trenutka kada mi je liječnik obiteljske medicine rekao da se moram „skockati“ i potpuno mi ukinuo terapiju bez polaganog smanjivanja doze. Tada kreće moja agonija – prestao sam jesti, spavao sam par sati po noći, često mi se povraćalo, imao sam visoku razinu anksioznosti. Izgubio sam 15-ak kilograma i došao na 74 kg na 1,89 m visine. Otišao sam psihijatru i ponovno dobio farmakoterapiju te dijagnozu generaliziranog anksioznog poremećaja.

Kada sam došao u savjetovalište, najviše sam brinuo oko farmakoterapije – o tome koliko je učinkovita, što će biti nakon prestanka uzimanja lijekova, zatim sam brinuo oko obitelji, vlastitog (psihičkog) zdravlja, pitao se zbog čega ne uživam više u aktivnostima kao prije te sam imao strah od dobivanja suicidalnih ideja. Često sam guglao kako bih se primirio i razuvjerio svoje strahove i brige. Bio sam član različitih Facebook grupa i tražio sam informacije koje će me uvjeriti da mi nije tako loše.

Prilikom prvog savjetodavnog susreta, rečeno mi je „Ti si primjer kao iz knjige,“ što mi je bilo olakšavajuće – jer ako se knjige pišu kako bi se pomoglo drugima, to znači da se meni može pomoći.

Nakon uvodnih termina na kojima sam upoznat s tretmanom, kognitivno-bihevioralnom terapijom i nakon što je napravljena psihoedukacija o anksioznosti i generaliziranom anksioznom poremećaju, jedna od stvari koju sam kroz tretman riješio jest strah od dobivanja suicidalnih ideja – na jednom od susretu smo pričali o smrti i sprovodu. Do tada sam izbjegavao bilo kakav razgovor o toj temi pa mi je savjetovatelj ispričao kako je on zamislio da bi izgledao njegov sprovod, što je meni na prvu bilo čudno, ali mi je pokazalo da je u redu razmišljati o stvarima kojih se bojim i da to nikako ne znači da želim da se to dogodi. Zapravo, kad kreneš razmišljati o tome, shvatiš da ti je potpuno neinteresantno i prestaneš razmišljati o tome. Tu je bila i prva glavna poruka koju sam ponio sa savjetovanja – misli koje nam se javljaju nisu sve točne i korisne, već je dapače većina njih netočna. Kada razmišljam o nekim stvarima, primjerice kako će nešto ispasti na poslu, često moje misli odu u katastrofu. No, kada događaj prođe, vidim da najčešće ispadne puno bolje nego što sam očekivao. To mi je pokazalo da su očekivanja često problematična i izvor anksioznosti. Primjerice, gledam film koji znam da volim i koji mi je bio jako drag u djetinjstvu, ali kada bih ga gledao 25 godina poslije, osjećaj nije bio jednak. Prije bih se zbog toga znao koriti jer sam mislio da je nužno moguće osjećati jednaki osjećaj kao što sam osjećao kada sam bio dijete, odnosno imao sam očekivanja prije nego što bih počeo gledati film. Zbog tog očekivanja bih tijekom filma osjećao tugu, prazninu i potom anksioznost jer bi se javljale misli „Zbog čega se ja sad ne mogu osjećati dobro?“ ili „Ja to želim osjećati“ i sl. Isto tako sam naučio da moj problem nisu bili tjelesni simptomi koje sam pratio, već to što sam na sve načine htio izbjeći osjećati anksioznost.

U početku mi je guglanje simptoma i sudjelovanje u različitim Facebook grupama davalo sigurnost (barem sam tako mislio haha), zbog čega nisam htio lako odustati od njihovog korištenja. No, nakon odrađene psihoedukacije i razgovora o tome što potencijalno dobivam od toga i kako se osjećam nakon što se upustim u ta ponašanja, ipak sam odustao – naš mozak funkcionira tako da, iako pročitamo sto pozitivnih informacija, jedna negativna informacija će izazvati anksioznost i ponovno nas vratiti u vrtlog traženja novih informacija. Zapravo sam shvatio da sam se nakon čitanja tih informacija osjećao jednako kao i kada sam sjeo za računalo ili čak i gore.

Jedan od važnih dijelova mog procesa tijekom savjetovanja jest i promjena posla – kada sam došao u savjetovalište, radio sam kao voditelj tima u call centru za jednu turističku tvrtku. Bio je to dobro plaćen posao, u redu kolege, dobar odnos s većinom šefova, no posao mi nije bio izazovan i činilo mi se da nikako ne doprinosim. Zajedno sa svojim savjetovateljem prepoznao sam da mi je u životu potreban izazov, jer sam dobar problem-solver, i da mi je potreban konkretan problem koji mogu riješiti i čije je rješenje odmah vidljivo. Odlučio sam totalno promijeniti struku i upisao sam tečaj programiranja. Kroz dva mjeseca tečaja, već sam dobio posao u jednoj IT tvrtki u kojoj i danas radim. Imam manju plaću nego što sam imao u prijašnjoj tvrtki, no zadovoljniji sam nego što sam tamo bio. Završio sam tečaj te svakim danom nešto novo učim, što mi odgovara jer mi je potrebno da mi je mozak okupiran.

U terapiji sam sada godinu i dva mjeseca. Bio je to proces s usponima i padovima – u početku je raspoloženje išlo od „okej sam“ do „jako sam loše“. Važnu ulogu u oporavku je tu imao psihijatar koji je pogodio terapiju, a i otkrivanje ACT-a (terapije prihvaćanjem i posvećenosti), odnosno prihvaćanja svojih emocija i doživljaja kao prirodnih i uobičajenih gdje sam naučio da je anksioznost često i dobra, a da je anksioznost zbog osjećanja anksioznosti ta koja narušava psihičko zdravlje i zadovoljstvo u životu. Nekako sam shvatio da se čovjek ne mora uvijek osjećati dobro, već da su različite emocije tu kako bi nam pomogle. Također, naučio sam da je važno upotrebljavati mozak za nešto korisno jer se onda mozak „izgubi“, odnosno nemam vremena razmišljati i upasti u negativne misli koje izazivaju anksioznost.

Vratio sam se i vjeri, to mi je dosta pomoglo u nošenju s brigama i teškoćama. I oni koji nisu religiozni, mogu pronaći neki svoj oblik duhovnosti – primjerice mogu vježbati zahvalnost samome sebi na kraju večeri i biti zahvalni na svemu što su taj dan napravili. Obitelj, supruga i prijatelji su isto svakako bili od pomoći, zapravo svi oni koji su bili tu, poslušali i potrudili se razumjeti kada mi je bilo teško.

Danas otvoreno pričam o teškoćama s kojima se nosim i mnogi u okolini reagiraju pozitivno – čak se i sami otvaraju po pitanju svojih problema s kojima se nose.

Danas, kada se javi anksioznost, ne bježim u mislima kod psihijatra ili savjetovatelja, na sigurno mjesto. Shvatio sam da je anksioznost sad tu i da je ne treba maknuti. I dalje ima dana kada je loše, no jednostavno kažem ljudima oko sebe da mi je potrebno vrijeme za sebe – opustim se, prošećem i u najgorem slučaju trpim do sljedećeg termina u savjetovalištu.

Još jedna stvar na koju sam jako ponosan: istrčao sam zagrebački cener. To mi je bila želja, da sebi dokažem da mogu izdržati fizički napor. Istrčao sam cener unatoč tome što sam doživio napad panike u zadnjoj četvrtini utrke. Tada sam malo usporio, hodao neko vrijeme i istrčao utrku do kraja.

Zapravo, život jest poput neke utrke, poput maratona, ništa ne može biti preko noći, već treba biti ustrajan i strpljiv. I na toj je utrci sasvim u redu potražiti pomoć.

Jer da smo slomili nogu, otišli bismo liječniku da nam pomogne. Zbog čega bi onda odlazak stručnjaku za psihičko zdravlje trebao biti drugačiji? I da, želim poručiti da ne treba odustati ako nam prvi psihijatar ili psiholog ne odgovaraju – ja sam promijenio nekoliko psihijatara prije nego sam pronašao onog s kojim sam „kliknuo“, dok sam s psihologom imao nešto sreće pa sam iz prve naletio na onoga koji mi odgovara.

Zahvaljujemo Filipu na ugodnom razgovoru i što je podijelio svoje iskustvo s nama. Sretni smo što imamo priliku od brojnih ljudi čuti pozitivne povratne informacije na različite oblike psihološke podrške u koje su se uključili i vjerujemo da svatko zaslužuje dobiti podršku kakva mu odgovara. No, da bismo dobili podršku, trebamo je prvo zatražiti, što je mnogim ljudima teško učiniti. Zato bismo voljeli ovaj članak završiti s još jednim podsjetnikom na to da je traženje pomoći znak hrabrosti i da svatko zaslužuje dobiti podršku kada mu je potrebna, bez obzira na to koliko su „male“ ili „velike“ teškoće koje doživljava. Naše uho za slušanje je tu za vas na [email protected].