Kada bismo vidjeli nekoga s velikom otvorenom ranom tko odbija otići na hitnu po pomoć, vjerojatno ne bismo mogli vjerovati da osoba to ne želi. Cijela njezina okolina trudila bi se da ta osoba ode na šivanje ili čak da ostane u bolnici ako je izgubila puno krvi jer je jasno da, ako to ne učini, njezino zdravlje ili čak život mogu biti u opasnosti. Zbog čega je situacija toliko drugačija kada se radi o hospitalizaciji radi psihičkih teškoća? Tema psihijatrijskog liječenja često dolazi uz razna pogrešna ili pretjerana vjerovanja, u filmovima su psihijatrijske ustanove nerijetko prikazane kao strašna, mračna i grozna mjesta, a ljudi će ih u svakodnevnom govoru nazivati „ludnica“. Moguće da je jedan od razloga zbog kojih ovu temu prate brojne stigme taj što o njoj ne pričamo dovoljno. Na internetu je relativno jednostavno naći iskustva kod psihoterapeuta, ali što se tiče bolničkog liječenja, većinom su to forumi i novinski članci s naprasnim naslovima. Iz tog smo razloga odlučili s vama podijeliti iskustvo osobe koja je prošla kroz psihijatrijsko liječenje u jednoj od naših ustanova i približiti vam njezinim riječima kako to ustvari izgleda. Naravno, iskustva se mogu razlikovati od ustanove do ustanove i od osobe do osobe, a mi vam prenosimo samo jedno od njih.

 

Anksioznost sam osjećala godinama i ona bi se uvijek javljala u situacijama koje nisu bile uobičajene, ali najviše sam se s time susretala kada su bili ispiti na fakultetu. To mi je razdoblje uvijek bilo vrlo stresno jer sam sama sebi postavila nekakve ciljeve, ljestvice, ocjene koje trebam postići i radila si pritisak da će, ako to ne budem postizala, biti smak svijeta. Takva su čvrsta pravila onda utjecala na mene – „ili ćeš to odraditi točno na taj način, ili je sve gotovo“. Nakon svakog položenog ispita anksioznost bi mi pala i imala bih osjećaj da je sve u redu. To sada vidim kao problem jer bi me sve opet sačekalo s nekim novim događajem koji bi za mene bio stresan. I onda kako su prolazile prva, druga, treća godina fakulteta, to se sve akumuliralo. Na mom su fakultetu na trećoj godini najteži predmeti, a došao je i COVID koji nas je sve zatvorio u svoje čahure između četiri zida i nisam imala priliku podijeliti taj strah i brigu oko ispita s drugim studentima. Nisam mogla vidjeti da se i drugi muče s istim gradivom, podijeliti taj strah i vidjeti da nisam jedini izuzetak koji ima problema. I tako su se ta zatvorenost, nedostatak sportskih aktivnosti te užitaka i zabave pretvorili u to da sam samo učila po cijele dane, nisam imala svoje „ispušne ventile“ i užitke, samo sam se živcirala oko gradiva, učenja i ispita.

Bila sam u takvom stanju da mi je bila potrebna stručna pomoć, i to psihijatrijska. Nisam mogla spavati, imala sam stalne mučnine, povraćala sam svaki dan, bila sam jako razdražljiva, često plakala, a imala sam i suicidalne misli – to je i bio jedan od bitnih pokazatelja da bih morala otići na liječenje u ustanovu, odnosno tada sam i ja sama shvatila da mi je to potrebno. Razne su mi se misli vrtjele po glavi, tresla sam se, znojila, imala sam razne psihosomatske (tjelesne) simptome, nisam se mogla skoncentrirati na apsolutno ništa, niti učiti, a čak niti držati koncentraciju na seriji od pola sata koja bi me inače umirivala. Zapravo nisam mogla normalno funkcionirati. Jela sam sitno ili ništa, anksioznost mi je oduzimala puno energije, kao da stalno iščekujem neku opasnost, a kako nisam nadoknađivala tu energiju hranom i snom, bila sam stalno umorna. Upala sam u začarani krug – bila sam stalno umorna, a nisam mogla zaspati.

Mislim da je hospitalizacija bila nužna da bih se prvo stabilizirala kako bih onda kasnije mogla odlaziti na psihoterapiju i kako bih se mogla naučiti nositi s anksioznosti, a tada je i depresija bila umiješana u to.

To je bilo u dogovoru s mojim roditeljima – hospitalizacija je bila njihov prijedlog koji sam prihvatila jer sam vidjela da se oni doma muče sa mnom i da su pokušali sve što je bilo u njihovoj moći da mi pomognu. Dobila sam dijagnozu anksiozno-depresivnog poremećaja.

Došla sam na hitni prijem u nedjelju, kada prijem izgleda drugačije nego tijekom uobičajenog radnog vremena. Razlog zbog kojeg smo roditelji i ja odlučili da idemo odmah, a ne čekamo ponedjeljak jest jer sam rekla mami da su mi suicidalne misli prešle u nagone i da imam jako slikovite i detaljne slike te sam shvatila da joj više ne mogu obećati da si ništa neću napraviti. Spakirala sam neku osnovnu torbu – neseser, nekoliko trenirki, a ponijela sam naravno i skriptu za učenje. Nisam baš znala što smijem i ne smijem uzeti pa mi se čini bitno spomenuti da se ne smiju nositi nikakvi oštri predmeti – npr. škarice za nokte, pincete, olovke i kemijske, nakit je bolje ostaviti doma jer se na odjelu smije nositi samo sat. Stvari koje su zapaljive kao što su dezodoransi i sprejevi te britvice i pjene stajali su u posebnoj sobi gdje se može obaviti taj dio higijene, a ostatak sam obavljala u kupaonici u svojoj sobi.

Na prijemu je sestra upisala moje podatke, potpisala sam izjavu da svojevoljno dolazim na liječenje i sestra me uputila u sobu, upoznala me je s druge dvije djevojke u sobi i pregledala stvari koje sam donijela kako bi mogla ukloniti potencijalno opasne predmete, s obzirom na to da sam bila primljena na zatvoreni odjel. Postojalo je pravilo da nismo smjeli sami izlaziti u dvorište, već samo u pratnji djelatnika, postojale su grupe kad smo išli u šetnje, a kada sam ja bila tamo nažalost zbog COVID-a nisu bile dozvoljene posjete, ali mi je obitelj mogla jednom dnevno slati pakete.

U prvih par dana nakon prijema imala sam najviše interakcija s osobljem i s najviše sam ljudi pričala. Prvo sam dobila svog psihijatra koji me pratio i kod kojeg sam išla na razgovore, a nakon par dana otišla sam na psihološko testiranje kod psihologa. Dani su mi bili ispunjeni raznim grupama, jedne su bile više kao grupe podrške gdje bi se razgovaralo o problemima i iskustvima, a druge su bile više rekreacijske gdje smo crtali, šivali, izrađivali stvari s različitim materijalima, a postojale su i filmske grupe gdje su se gledali filmovi s tematikom psihičkih poremećaja. Čini mi se da je ideja tih filmova bila da se potakne na razgovor, ali meni je osobno bilo pomalo uznemirujuće gledati te filmove kada sam ja sama u tom trenu prolazila kroz slična iskustva. Ti su mi počeci općenito bili teški, dok se nisam „stabilizirala“, jer sam došla u nepoznati prostor i nepoznati ljudi su me krenuli ispitivati sto pitanja. Prvih par dana nisam mogla razgovarati bez da zaplačem ili se preplavim emocijama pa mi je to bilo naporno.

Na odjelu postoje razna pravila i vodi se dnevni red – čak i svatko od pacijenata ima svoje zaduženje (npr. jutarnju tjelovježbu, ocjenjivanje urednosti soba, brisanje stolova u blagovaonici i sl.). Uglavnom je ideja da svatko ima nekakvu ulogu i da se za nešto brine, tj. da ima neku odgovornost kao što bi je imao i u životu van bolnice. Svaki se angažman boduje – obavljanje zaduženja, odlazak na grupe i drugo. U viziti se onda gleda kako napreduješ, a cilj je da se što više angažiraš i trudiš kako bi napredak bio bolji i završetak liječenja išao brže.

Jedan tipičan dan započinje u sedam sati buđenjem, nakon čega slijedi jutarnja tjelovježba pa u osam sati doručak. Kod obroka mi je malo bio šok to što se sve jede žlicom pa se moraš snaći s time. Nakon doručka i kratkog odmora je vizita i zatim prva grupa u danu, potom imamo ručak i odmor te nakon toga drugu grupu, slobodno vrijeme pa večeru. Ponekad osoblje dođe po tebe kako bi otišli na individualni razgovor ako su tako predvidjeli. Između svega toga tri puta dnevno je podjela farmakoterapije. Zapravo mi je jedina zamjerka što sam bila pogubljena oko rasporeda i toga kad se što odvija pa sam se snalazila i ispitivala druge – dobro je naći prijatelje koji su tamo dulje i koji ti mogu dati savjete. Odlazak na spavanje je u deset navečer, a prije toga mogli smo se družiti u prostorijama za druženje, igrati igre, čitati, gledati TV i slično. Neki su i učili, ali meni je, s obzirom na razlog mog dolaska, ranije spomenuta skripta u viziti bila oduzeta.

Odjel na kojem sam bila bio je odrasli ženski odjel, a tamo su pazili da nas u sobe smjeste koliko-toliko s osobama koje su sličnog uzrasta i ako su osobe mirnije i tiše da ne smetaju jedni drugima. Većina soba nije zaključana, osim dvije u kojima se nalaze osobe kojima je potrebno najviše brige osoblja. Smatram da je nužno sprijateljiti se s ljudima na odjelu kako bi imao kako provoditi slobodno vrijeme, dosta je pacijentica i bilo raspoloženo za druženje pa su i prilazile, pitale me kako sam, zbog čega sam tu. Među pacijentima je dosta dobra, prijateljska atmosfera pa ako vide da je netko sam pozovu ga za stol i slično. Svi ste tamo s istim ciljem i ista vas sudbina povezuje.

Ono gdje vidim mjesto za napredak jest da se na početku jasnije objasni kako stvari funkcioniraju, da se negdje jasno vide pravila i raspored. Osim toga, meni bi značilo i da sam mogla biti upućenija u to kako će teći moje liječenje, umjesto da se stvari događaju na prepad, npr. da perem zube kada se dođe po mene za testiranje. Iako je moguće da postoje razlozi zbog čega se stvari odvijaju na taj način. Pozitivno je u ovom iskustvu bilo to što je osoblje bilo jako ljubazno, pogotovo sestre, one imaju puno strpljenja i možeš im bilo što reći.

Svi su tamo da bi tebi pomogli, to nije kazna kako na to puno ljudi gleda. Puno su mi pomogle grupe i to što sam čula priče drugih ljudi jer mi je to stavilo stvari u perspektivu te sam shvatila da, iako mi je u tom trenu bilo teško, ipak nisam u okolnostima u kojima to ne mogu mijenjati.

Osim toga, pomogla mi je i činjenica da nisam sama u svemu tome. Svi smo mi navikli na sitnice kao što je samo izaći van i prošetati, a tamo niti to nisam smjela bez pratnje, što mi je došlo kao neki šamar realnosti i rekla sam si da moram nešto napraviti po pitanju svog zdravlja. Ja sam tek kad sam stigla na odjel osvijestila da imam problem, da ga trebam rješavati i sabrala sam se kako bih se posvetila svom oporavku i kako bih se mogla čim prije vratiti svom životu i ljudima koji su mi nedostajali.

Za kraj bih željela poručiti svima koji se osjećaju beznadno, preplavljeno i koji se muče sa svojim psihičkim zdravljem da potraže pomoć, umjesto da sami razbijaju glavu i bezuspješno pokušavaju doći do rješenja. Strah, preplavljenost, osjećaj tuge i izgubljenosti razumljivi su kada se dođe u bolnicu i u tome niste sami. Važno je zapamtiti da hospitalizacija nije kazna, nego je osmišljena kako bi pomogla ljudima da se nauče nositi sa svojim teškoćama i da izađu još snažniji.