Izvanredna situacija izazvana novim koronavirusom traje već nekoliko tjedana. Radimo i školujemo se od kuće, ne viđamo se s većinom dragih osoba, ne smijemo izlaziti i obavljati uobičajene svakodnevne aktivnosti. Neki se od nas vjerojatno osjećaju kao da ne mogu biti dovoljno produktivni, možda smo već presložili sve što se u stanu presložiti dalo, oprali sve rublje, pobrisali svu prašinu… Možda zbog smanjenih mogućnosti za rad imamo dojam da smo pomalo beskorisni. Narušeno nam je ono što se u psihologiji naziva osjećajem kompetentnosti, a predstavlja jednu od tri osnovne psihološke potrebe. Radi se o potrebi za doživljajem da smo učinkoviti, korisni i da uspješno svladavamo izazove.
Druga osnovna psihološka potreba čije je zadovoljavanje sada narušeno je potreba za povezanošću s drugima. Mnogi se od nas vjerojatno osjećaju usamljeno. Usprkos videopozivima i drugim načinima komunikacije koji su nam danas mogući, nedostaje nam interakcija s ljudima uživo i nedostaje nam dodir, što je sasvim prirodno. Sada nemamo niti one uobičajene socijalne dodire poput rukovanja i tapšanja po ramenu, da ne spominjemo intimnije oblike dodira poput zagrljaja. Ljudi su socijalna bića i koliko god neki od nas bili introvertirani, svima nam je potreban kontakt s drugima i osjećamo njegov nedostatak.
Nažalost, ne znamo koliko će dugo sve ovo trajati – kada će pandemija proći, kada će restriktivne mjere popustiti, kada ćemo moći bez straha izaći van i vidjeti se sa svojim bližnjima. Neizvjesnost i nesigurna budućnost svima stvaraju stres. Nekima se možda već javlja i ljutnja zbog svih nametnutih mjera opreza, pitaju se do kada ćemo morati čekati u redu pred dućanima i isušivati si kožu stalnim pranjem ruku te dolazi li do ugrožavanja ljudskih i građanskih prava. Za ljude koji osjećaju frustraciju iz ovih razloga moglo bi se reći da im je narušen osjećaj autonomije, odnosno doživljaj da samostalno biraju vlastito ponašanje. To je ujedno i treća osnovna psihološka potreba koja je sada potencijalno ugrožena.
Okruženi smo ružnim vijestima, brojevima zaraženih i preminulih, prognozama ekonomske krize koja će uslijediti, izvješćima o ljudima koji se ne pridržavaju propisane samoizolacije i time potencijalno produljuju ovu situaciju. Mnogi osjećaju posljedice potresa koje u njima izazivaju strepnju. Drugi se brinu i o ekonomskim posljedicama ove krize, muče ih krediti, nesigurno ili izgubljeno zaposlenje te izgubljena turistička sezona. Kombinacija svih ovih nesretnih okolnosti može u nama izazvati prilično loše raspoloženje jer ugrožava naše osnovne psihološke potrebe. Vjerujemo da se mnogi sada počinju osjećati tužno.
Tuga je neugodna emocija koju smo uglavnom motivirani izbjeći. Smatra se da je njena funkcija traženje socijalne podrške i održavanje socijalnih odnosa. Tugom i plačem signaliziramo da smo na neki način ugroženi i da nam treba utjeha ili pomoć od drugih članova naše zajednice. U našoj se kulturi plač nažalost ponekad smatra sramotnim, na njega se gleda kao na izraz slabosti i često od drugih možemo čuti rečenice poput Nemoj plakati, nije toga vrijedno. Iako ih govorimo u najboljoj namjeri, ovakvim izjavama možemo poslati krivu poruku, odnosno nehotice poručiti osobi da je njezina reakcija pretjerana i da je ne odobravamo. U ovom članku htjeli bismo vam poručiti da je u redu plakati kada ste tužni, ljuti, razočarani, ali i kad ste sretni. Plakanje je samo jedan od načina izražavanja emocija.
Plakanje izazvano emocijama je ponašanje koje je jedinstveno za ljude. Odavno se smatra da dugoročno suzbijanje plakanja ima loš utjecaj na psihičko i tjelesno zdravlje. Općenito, potiskivanje i ignoriranje psihičkih teškoća (u sklopu kojih se može javiti i plakanje) može rezultirati pojavom tzv. psihosomatskih smetnji kao što su glavobolje, bolovi u trbuhu, nesanica i slično. Radi se o smetnjama koje nemaju konkretan tjelesni uzrok, već su uzrokovane pretjeranim potiskivanjem emocija. S druge strane, verbalno i neverbalno izražavanje emocija koje doživljavamo povezano je s pozitivnim dugoročnim zdravstvenim ishodima. Ne želimo reći da sve svoje emocije trebate izražavati uvijek i svugdje te da morate plakati svaki put kad osjetite tu potrebu. Međutim, nema ničeg lošeg ili sramotnog u plakanju kada ste jako tužni ili kada vam je svega previše.
Pretpostavljene funkcije plakanja su smanjenje napetosti, poboljšanje oporavka tijela, traženje pomoći i socijalne potpore te smanjenje agresije. Neka istraživanja pokazuju naznake da plakanje potiče lučenje endogenih opijata, kemijskih tvari koje se prirodno proizvode u našem tijelu, a djeluju kao sedativi (smiruju nas) i analgetici (ublažavaju osjet boli). Tijekom plakanja dolazi do aktivacije parasimpatikusa, dijela živčanog sustava koji nije pod našom kontrolom, koja pomaže u održavanju ravnoteže unutar tijela, procesima obnove i opuštanju te poboljšava oporavak od neugodnih emocija. Neki smatraju da ovakva aktivacija štiti kardiovaskularni sustav od pretjeranog odgovora na stres. Pokazano je i da plakanje u određenoj mjeri smanjuje negativan utjecaj stresa na neuroendokrini i imunološki sustav.
Neki koriste plakanje kao strategiju suočavanja sa stresom: kada osjete da su pod prevelikim pritiskom, dobro se isplaču i onda se osjećaju bolje. Postoje dokazi da plakanje olakšava raspoloženje koje ga je uzrokovalo. Tako nekim ljudima pomaže slušanje tužne glazbe kojim pojačaju tužno raspoloženje koje se onda plakanjem raspline. Plakanje kao odgovor na stres je korisna strategija jer istovremeno poziva druge da nam pruže podršku i motivira nas da promijenimo okolnosti koje su dovele do plakanja. Mnogi doživljavaju intenzivno plakanje kao katarzu i olakšanje ili oslobađanje od psihičkog stresa. Kada plačemo, u pravilu ćemo dobiti utjehu i empatiju od drugih. Takva je socijalna potpora važan čimbenik u postizanju pozitivnih učinaka plakanja na raspoloženje. Ako nas drugi osuđuju ili posramljuju zato što plačemo, vjerojatno ćemo se samo osjećati gore. Zato pružite utjehu kada vaši bližnji plaču, neovisno o tome mislite li da je plakanje u određenoj situaciji potrebno ili opravdano. Nikad ne možete znati koliko je nekome teško, a pružanjem podrške nećete pogriješiti.
Osim plakanja, mnogi utjehu i olakšanje nalaze i u pisanju dnevnika. Stranice dnevnika nas nikada neće osuđivati i nikada ih nikome ne moramo pokazati. Stavljanje onoga što nam se mota po glavi na papir služi reorganizaciji riječi, misli, emocija i događaja te nam može pomoći u smirivanju briga i tjeskobe. Više o pisanju dnevnika možete pročitati ovdje.
Ako osjećate da vas tužno raspoloženje preplavljuje ili vam onemogućuje svakodnevno funkcioniranje, slobodno nam se javite na [email protected] ili potražite neki drugi oblik psihološke podrške. Svi smo zajedno u ovom razdoblju i zajedno ga možemo prebroditi.
