Site Loader

Nekada se na ponašanja koja bismo danas svrstali u oblike vršnjačkog nasilja nije obraćala pretjerana pozornost. Nije da ona nisu postojala, već se na njih gledalo kao na iskustva koja su uobičajena za razdoblje djetinjstva1. Iako je društvo danas mnogo osjetljivije na problem vršnjačkog nasilja, još uvijek se u razgovoru o njegovim žrtvama mogu čuti rečenice poput: Mora se naučiti izboriti za sebe, Pusti ga da se čeliči i Možda je ona malo preosjetljiva. Kada pogledamo što kažu nalazi istraživanja ove vrste nasilja, postaje nam jasno zašto su ovakve rečenice ipak pogrešne te zašto je nužno da odrasli reagiraju na vršnjačko nasilje kod djece i mladih.

 

U ovom ćemo članku za bullying koristiti izraz vršnjačko nasilje, iako ga neki autori prevode i kao vršnjačko zlostavljanje. Nužno je napomenuti da nije svako nasilno ponašanje između djece ujedno i zlostavljanje (odnosno bullying). Da bi se neko ponašanje smatralo bullyingom, ono mora zadovoljiti tri kriterija. Počinitelj/i moraju imati namjeru da žrtvi nanesu štetu, to ponašanje mora trajati određeno vrijeme tj. ponavljati se te između žrtve i počinitelja mora postojati neravnoteža moći.2 Ovo može uključivati da je jedna strana fizički snažnija od druge, ali i razne psihosocijalne karakteristike: da je popularnija, hrabrija, samopouzdanija, agresivnija i sl. S druge strane, kod uobičajenih sukoba takve razlike u moći nema. Za sukob postoji neki objektivni povod, primjerice oko toga čega će se grupa igrati, a djeca pregovaranjem uglavnom uspiju pronaći rješenje te se jedno drugome mogu ispričati i prihvatiti ispriku. U sukobima neugodne emocije poput tuge i ljutnje kratko traju i prestaju kada ga djeca uspiju razriješiti, dok se kod vršnjačkog nasilja jedna strana neprestano osjeća posramljeno i usamljeno.

 

Razlike između vršnjačkog sukoba i vršnjačkog nasilja.

 

Nasilje među djecom najčešće je u višim razredima osnovne škole, nakon čega u srednjoj školi ponovno opada, a mjesta u školi na kojima se djeca osjećaju najnesigurnije jesu WC, dvorane za tjelesni i kantine. Istraživanje koje je 2003. provela Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba navodi da otprilike svako četvrto dijete, gotovo svakodnevno, doživljava barem jednu vrstu nasilja u školi3. Nalazi nešto novijeg istraživanja iz 2016. godine govore da 6,3% učenika u nasilju sudjeluju kao počinitelji, 14,8% kao žrtve te 14,8% kao tzv. provokativne žrtve (one koje nasilje ponekad čine, a ponekad doživljavaju).2 Iako točni podaci o učestalosti vršnjačkog nasilja variraju u različitim istraživanjima, iz svih njih možemo zaključiti da je riječ o raširenom problemu o kojem je potrebno educirati kako odrasle tako i mlade.

Dva su glavna oblika nasilja među djecom: fizičko i verbalno. Fizičko nasilje obuhvaća sva ponašanja koja djetetu mogu nanijeti bol: guranje, čupanje, štipanje, udaranje i sl. Verbalno nasilje, koje se često pojavljuje uz fizičko, uključuje bilo kakvo ismijavanje, vrijeđanje, ponižavanje i prijetnje. Važno je spomenuti i emocionalno nasilje (češće prisutno kod djevojčica), pod koje spadaju ponašanja poput izoliranja i isključivanja djeteta iz različitih grupa i igara, širenja laži i tajni, ogovaranja i sl., elektroničko nasilje putem interneta (o kojem više možete pročitati u našem članku) te ekonomsko nasilje koje uključuje krađu i iznuđivanje novca.

 

Kako prepoznati žrtvu?

Veći rizik da postanu žrtve imaju djeca koja su žrtve obiteljskog nasilja, imaju slabije razvijene komunikacijske vještine, na neki način odskaču od druge djece (npr. pripadnici su druge religije, nadareni su ili imaju posebne potrebe, drugačije se odijevaju, niži su, novi su u razredu…) te djeca koja su tiha, oprezna, anksiozna i nižeg samopouzdanja. Žrtve često misle da su one krive za to što im se događa ili se boje da će, ako potraže pomoć, drugi misliti da su slabi i da će se nasilje samo pogoršati. Želimo istaknuti da nitko ne zaslužuje doživljavati nasilje i da je za njega odgovoran isključivo počinitelj, a ne žrtva.

Budući da se djeca ne osjećaju uvijek spremno potražiti pomoć, važno je da odrasli budu osjetljivi na promjene u dječjem ponašanju. Neki od znakova koji mogu ukazivati na to da dijete doživljava vršnjačko nasilje jesu:

  • pogoršanje u školskom uspjehu i odbijanje odlaska u školu;
  • glavobolje ili bolovi u trbuhu koji se često javljaju prije škole (ti bolovi mogu biti izmišljeni kako bi dijete izbjeglo odlazak u školu, ili mogu biti psihosomatski, odnosno dijete zbog straha od nasilja može stvarno doživljavati takve bolove);
  • modrice, potrgana odjeća ili oštećene stvari;
  • plačljivost, depresivnost, anksioznost, povučenost, nisko samopouzdanje;
  • agresivnost i napetost;
  • teškoće sa spavanjem i apetitom;
  • traženje blizine učitelja, provođenje odmora u samoći, manjak sudjelovanja u grupnim aktivnostima.

Izloženost vršnjačkom nasilju može dovesti do različitih kratkoročnih, ali i dugoročnih posljedica. Ono je povezano s teškoćama u koncentraciji te posljedično s lošijim akademskim uspjehom, kao i s trajno narušenom slikom o sebi te izraženim osjećajem usamljenosti i socijalnom izolacijom. Osim već navedenih psihosomatskih simptoma poput bolova u trbuhu i leđima, glavobolje, vrtoglavice i poteškoća sa spavanjem, može doći i do pogoršanja općeg zdravstvenog stanja. Javiti se mogu i ponašanja karakteristična za ranija razvojna razdoblja poput mokrenja u krevet. Neka istraživanja govore i da kod djece koja su bila izložena vršnjačkom nasilju postoji veća vjerojatnost zlouporabe cigareta, alkohola i droga. Posljedice koje pokazuju najsnažniju povezanost s vršnjačkim nasiljem su anksiozne smetnje, depresivnost (koja se može iskazivati sniženim raspoloženjem, ali i agresivnošću), samoozljeđivanje te suicidalne misli i ideje. One se pojavljuju neovisno o spolu djeteta i o tome koliko se često nasilje događa, a rizik za njihovu pojavu prisutan je ne samo u trenutku zlostavljanja, već i u djetetovoj budućnosti4. Stoga možemo zaključiti da vršnjačko nasilje nije i ne bi trebalo biti uobičajen dio odrastanja, već se radi o doživljaju koji može dugoročno narušiti dobrobit djece koja su mu izložena.

 

Je li trava zelenija na drugoj strani?

Kada razgovaramo o vršnjačkom nasilju, često zanemarujemo onu drugu stranu, počinitelja. Djeca koja čine vršnjačko nasilje često imaju loš uspjeh u školi, ometaju nastavu i upadaju u tučnjave. Mogu biti impulzivna ili prkosna, često teško podnose frustraciju i lako se uvrijede te pokazuju manjak suosjećajnosti prema drugima. Počinitelje vrlo lako možemo prozvati nasilnicima i tako zaboraviti da su i oni djeca. Dijete koje se osjeća sretno i ima zadovoljene osnovne socijalne i emocionalne potrebe vjerojatno neće iz čiste dosade zlostavljati druge. Njihova ponašanja nisu prihvatljiva, no ne možemo zato zanemariti pružiti im pomoć jer se uglavnom radi o djeci kojoj nedostaju strategije za nošenje s vlastitim problemima. Djeca počinitelji (i počinitelji-žrtve) mogu imati znatno narušenu sliku o sebi, poteškoće u suočavanju s emocijama, biti više podložna utjecaju vršnjaka te imati nedostatak komunikacijskih vještina koje bi im omogućile rješavanje konflikata na nenasilan način i uspostavljanje prijateljskih odnosa s drugom djecom. Nerijetko su to djeca koja imaju poremećaje u ponašanju te djeca koja su i sama žrtve obiteljskog nasilja ili mu svjedoče.

Baš kao i žrtve nasilja, djeca koja to nasilje vrše osjećaju dugoročne posljedice svojih ponašanja i zato ga je važno prevenirati. Nasilnička ponašanja usvajaju se u ranoj dobi pa je važno da svojoj djeci od malih nogu budete modeli poželjnih ponašanja. Učite ih poštovanju i prihvaćanju različitosti, nenasilnoj komunikaciji i mirnim načinima rješavanja sukoba. Nemojte fizički kažnjavati djecu i zaštitite ih od nasilja u obitelji, okolini i medijima. Redovito im pokazujte da su voljeni i da vas zanima što se događa u njihovim životima, ali se i dosljedno držite pravila i postavljenih granica. Ako se nasilna ponašanja ipak dogode, važno je i djeci počiniteljima pružiti razumijevanje te i za njih po potrebi potražiti stručnu pomoć.

 

Što kada se nasilje dogodi?

Prisjetite se onih rečenica s početka članka: Mora se naučiti izboriti za sebe, Pusti ga da se čeliči i Možda je ona malo preosjetljiva. Budući da doživljavanje nasilja nije krivnja žrtve, ovakve reakcije nisu primjerene i u pravilu će samo obeshrabriti žrtvu od traženja pomoći koja joj je potrebna. Ponekad se djeca mogu sama nositi s nasilničkim ponašanjem, no češće im treba podrška odraslih zbog nedostatka strategija obrane te straha i niskog samopouzdanja. Ako vam se dijete povjeri, nemojte posegnuti za gore spomenutim rečenicama, već učinite sljedeće:

  • saslušajte ga bez prekidanja;
  • vjerujte mu i ne umanjujte situacije ili osjećaje koje vam opisuje;
  • pohvalite ga što vam se povjerilo te mu dajte do znanja da ono nije krivo za to što mu se događa;
  • razgovarajte o djetetovim osjećajima, ali i jakim stranama te potičite njegovo samopoštovanje;
  • u dogovoru s djetetom potražite pomoć nastavnika i/ili školskog suradnika;
  • s djetetom osmislite plan kako će se zaštititi u opasnim situacijama (npr. da vi dođete po njega u školu, da otrči po učiteljicu, da sliježe ramenima i pravi se da mu je situacija zlostavljanja dosadna…);
  • potaknite ga da se druži s drugim prijateljima;
  • potaknite ga da zapisuje sve incidente;
  • pokažite djetetu da vam se uvijek može obratiti za razgovor i da mu zaista želite pomoći.

 

Ako imate još pitanja o ovoj temi ili vam je potrebna podrška u borbi protiv vršnjačkog nasilja, možete nam se javiti na [email protected]. Pomoć možete potražiti i svakim radnim danom od 9 do 20 sati na besplatnim i anonimnim linijama Hrabrog telefona za djecu (116 111) te Hrabrog telefona za mame i tate (0800 0800).

 

Za kako si? napisala Stela Božiček, polaznica kolegija Očuvanje i unapređenje mentalnog zdravlja, Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

 


Literatura

1 Sesar, K. (2011). Obilježja vršnjačkog nasilja. Ljetopis socijalnog rada, 18(3), 497–526. https://hrcak.srce.hr/75421

2 Sušac, N., Ajduković, M. i Rimac, I. (2016). Učestalost vršnjačkog nasilja s obzirom na obilježja adolescenata i doživljeno nasilje u obitelji. Psihologijske teme, 25(2), 197–221. https://hrcak.srce.hr/161862

3 Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. (2010, veljača 12). Nasilje među djecom. https://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/nasilje-medu-djecom-2/

4 Moore, S. E., Norman, R. E., Suetani, S., Thomas, H. J., Sly, P. D. i Scott, J. G. (2017). Consequences of bullying victimization in childhood and adolescence: A systematic review and meta-analysis. World Journal of Psychiatry, 7(1), 60. https://www.wjgnet.com/2220-3206/full/v7/i1/60.htm

Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. (2010, lipanj 10). Nasilje među djecom. https://www.poliklinika-djeca.hr/za-djecu-i-mlade/nasilje/nasilje-medu-djecom/ – savjeti za djecu

Post Author: kako si?