Odat ćemo vam jednu tajnu: psihologija ima mnoge teorije, ali samo jednu zakonitost – zakon učenja. Pritom učenje ne podrazumijeva samo čitanje skripte prije ispita, već i učenje kako se ponašati u određenim situacijama i u različitim odnosima s drugima. Gotovo su sva ponašanja naučena na jedan ili drugi način: možda smo iz vlastitog iskustva naučili da nam ispod određene temperature treba jakna, možda smo je odlučili ponijeti jer smo vidjeli da je većina ljudi na ulici u dugim rukavima, a možda nas je roditelj upozorio da uzmemo nešto deblje jer je vani hladno. Različiti složeni oblici učenja predmet su niza istraživanja i teorija iz različitih grana znanosti pa ćemo se u ovom tekstu zadržati na nekim osnovnim načelima.

Suština učenja je stvaranje povezanosti između dvaju podražaja – ako se dvije stvari dovoljno često i dovoljno dugo pojavljuju zajedno, naučit ćemo ih povezivati. Tako možemo automatski posegnuti za mobitelom kada čujemo poznati zvuk obavijesti ili se osjećati malo budnije čim osjetimo miris kave. Ovaj se proces naziva klasičnim uvjetovanjem, a većini je ljudi poznat iz Pavlovljevog eksperimenta sa psima. Iako se kod ljudi češće bavimo drugim oblicima učenja, i klasično uvjetovanje svakako ima svoje mjesto. Tipičan primjer klasičnog uvjetovanja kod ljudi je razvoj nekih fobija – primjerice, osobi koja se jednom zaglavila u pokvarenom dizalu taj događaj može biti dovoljan da razvije intenzivan strah od korištenja bilo kojeg dizala jer je dizalo postalo povezano s jakim osjećajem straha i bespomoćnosti.

Druga vrsta uvjetovanja, koja je jedan od ključnih koncepata u psihologiji, naziva se operantnim ili instrumentalnim uvjetovanjem i igra važnu ulogu u oblikovanju ponašanja. Pristup operantnog uvjetovanja razvio je psiholog B. F. Skinner, a temelji se na ideji da se ponašanje može mijenjati putem posljedica koje ga slijede¹: ako je ponašanje praćeno ugodnim posljedicama, veća je vjerojatnost da ćemo ga u budućnosti ponavljati, a ako je praćeno neugodnim posljedicama, bit ćemo skloniji izbjegavati to ponašanje. Neki teoretičari smatraju da se gotovo sva ponašanja mogu objasniti operantnim uvjetovanjem. U kontekstu odgoja djece, ono je važno ne samo za izgradnju poželjnih i prestanak nepoželjnih ponašanja, već i za razumijevanje postojećih ponašanja. Počnimo zato od početka.

 

Kako mozak uči?

Učenje se temelji na neurobiologiji, i to na procesima koji se događaju u tzv. starom mozgu, što znači da gotovo sve što ima mozak može i učiti. Onima koji imaju pse operantno će uvjetovanje vjerojatno zvučati poznato – isti se osnovni principi koriste i u treniranju životinja. Neke stvari učimo brzo, a neke sporije. Najbrže ćemo naučiti da ne bismo trebali raditi nešto što nosi izrazito neugodnu posljedicu; kako kaže poslovica, tko se jednom opeče, puše i na hladno. Brzo učimo i ono što je povezano s jakim emocijama, kao što su ranije spomenute fobije. Sporije učimo složenija ponašanja i ponašanja u situacijama koje imaju puno nijansi; primjerice, može biti teško naučiti kada je u redu suprotstaviti se autoritetu, a kada bi nam bilo pametnije da se suzdržimo.

Kada je ponašanje praćeno ugodnim posljedicama, aktivira se sustav nagrađivanja u mozgu i dolazi do oslobađanja neurotransmitera dopamina koji igra ključnu ulogu u osjećaju nagrade i motivaciji. Tako nastaje želja za ponovnim izvođenjem ponašanja koje je dovelo do nagrade². Kada se nakon ponašanja ukloni nešto neugodno, stvara se povezanost između tog ponašanja i izbjegavanja neugode, što također potiče želju za ponavljanjem tog ponašanja³. Iskustvo kazne „bilježi se“ u dijelu mozga koji ima ulogu u kontroli impulsa i donošenju odluka⁴ te nas potiče da ponovno promislimo želimo li se upustiti u ponašanje za koje smo ranije bili kažnjeni.

 

Temelji operantnog uvjetovanja

Glavni mehanizmi operantnog uvjetovanja uključuju potkrepljenje i kaznu. Potkrepljenje je posljedica koja povećava vjerojatnost da će se određeno ponašanje ponoviti, a kazna je posljedica koja smanjuje vjerojatnost ponavljanja ponašanja. Ako posljedicu dodajemo, tada se potkrepljenje ili kazna naziva pozitivnom, a ako posljedicu uklanjamo, potkrepljenje ili kazna naziva se negativnom⁵. U ovom smislu riječi pozitivno i negativno odnose se samo na to dodaje li se posljedica ili ne, a ne na to je li ona dobra ili loša, ugodna ili nepoželjna. Stoga razlikujemo:

• Pozitivno potkrepljenje – dodavanje pozitivne ili poželjne posljedice nakon određenog ponašanja kako bi se povećala vjerojatnost da će se to ponašanje ponoviti. Primjer: svaki put kad dijete uspješno pospremi svoju sobu, roditelji ga pohvale. Dijete se osjeća dobro kad dobije pohvalu i zato je motivirano ponovno pospremiti sobu kako bi je opet dobilo.

• Negativno potkrepljenje – uklanjanje nečega neugodnog ili nepoželjnog nakon određenog ponašanja kako bi se povećala vjerojatnost ponavljanja tog ponašanja. Primjer: ako dijete redovito izvršava svoje školske obveze, roditelji smanjuju količinu kućanskih poslova koje treba obaviti. Dijete želi obavljati što manje kućanskih poslova i zato je motivirano i dalje izvršavati školske obaveze.

• Pozitivna kazna – dodavanje nečega neugodnog ili nepoželjnog nakon određenog ponašanja kako bi se smanjila vjerojatnost ponavljanja tog ponašanja. Primjer: dijete koje nije došlo kući u dogovoreno vrijeme dočekuje zabrinuti roditelj koji se ljuti što mu se dijete nije javilo. Dijete ne želi uznemiriti roditelja pa ubuduće pazi na to da poštuje dogovoreno vrijeme povratka.

• Negativna kazna – uklanjanje nečega pozitivnog ili poželjnog nakon određenog ponašanja kako bi se smanjila vjerojatnost ponavljanja tog ponašanja. Primjer: dijete koje se pregrubo igra s prijateljima mora uzeti pauzu i na neko vrijeme prestati s igrom. Dijete ne želi da mu se oduzima vrijeme od igranja pa ubuduće izbjegava grubu igru.

Potkrepljivanje i kažnjavanje učinkoviti su u mijenjanju ponašanja i zasebno i u kombinaciji jedno s drugim. Pritom je važno napomenuti da kažnjavanje ne znači nanošenje tjelesne ili emocionalne boli djetetu – metaforička je batina iz raja izašla jer joj tamo nije mjesto. Kada se pravilno primjenjuje, kazna je također korisna u mijenjanju ponašanja, no najučinkovitija metoda izgradnje ponašanja je pozitivno potkrepljenje koje često djeluje bolje i brže od kažnjavanja⁶. Principi operantnog uvjetovanja mogu biti zbunjujući, a važno ih je pravilno primjenjivati kako bi se postigao željeni rezultat u odgoju i oblikovanju ponašanja⁷. Kako bismo vam olakšali primjenu ovih principa, pripremili smo obrazac za planiranje operantnog uvjetovanja i dodatne savjete, kao i još nekoliko primjera na samom kraju ovoga članka.

 

Savjeti za primjenu operantnog uvjetovanja u odgoju

Roditelji često intuitivno koriste metode operantnog uvjetovanja kako bi potaknuli dijete da promijeni svoje ponašanje, no ponekad može biti teško vidjeti širu sliku kada se čini da te metode ne djeluju. Postoje različiti razlozi zbog kojih željeni rezultati mogu izostati⁷:

• Nedosljednost u primjeni potkrepljenja i kazni. Ako se pravila i posljedice primjenjuju nedosljedno, dijete može postati zbunjeno i neće razumjeti što se očekuje od njega. Kako bi učenje bilo učinkovito, važno je da roditelji budu dosljedni u primjeni pravila i posljedica kako bi dijete razumjelo kako bi se trebalo ponašati i posljedice svog ponašanja. I potkrepljenja i kazne najučinkovitije su ako se primjenjuju neposredno nakon ili što prije nakon ponašanja.
• Neprimjereno potkrepljenje ili kazna. Ponekad roditelji mogu pogriješiti u odabiru potkrepljenja ili kazni. Ono što roditelji smatraju potkrepljenjem ili kaznom dijete možda neće doživljavati na isti način: djetetu možda nije problem oprati više suđa ili ga dodatni džeparac baš i ne veseli, već bi radije provodilo više vremena u igri s roditeljima. Dijete koje učitelj pošalje pedagogu kada je nemirno na nastavi može nastaviti s tim ponašanjem jer mu je odlazak pedagogu zanimljiviji od ostajanja na satu – ono što je učitelj zamislio kao kaznu (neželjeno uklanjanje s nastave) zapravo je negativno potkrepljenje (željeni prestanak dosade). Važno je razumjeti što motivira dijete i odabrati potkrepljenje ili kaznu koja će biti učinkovita.
• Nedostatak komunikacije. Nedostatak jasne komunikacije između roditelja i djece može otežati razumijevanje očekivanja i posljedica. Važno je otvoreno razgovarati s djetetom o pravilima i posljedicama kako bismo osigurali da razumije zašto je poželjno ili nepoželjno ponašati se na određeni način.
• Nedostatak razumijevanja razvojnog stupnja djeteta. Metode potkrepljenja i kazni trebaju biti prilagođene djetetovom uzrastu i razvoju. Ono što funkcionira za jedno dijete možda neće funkcionirati za drugo.
• Nedostatak strpljenja. Oblikovanje ponašanja zahtijeva vrijeme i strpljenje. Roditelji mogu postati frustrirani ako ne vide brze rezultate i odustati od primjene odabrane metode prije nego što ona ima priliku djelovati. Budite strpljivi i dajte djetetu priliku da nauči i razvije željeno ponašanje.
• Nedostatak pozitivnih potkrepljenja. Roditelji ponekad imaju dojam da „ništa ne djeluje“ – djetetu su zabranili igrice i izlaske, oduzeli mu igračke i mobitel, a ono i dalje ne piše zadaću, psuje ili odbija pojesti večeru. Ono što roditelji ponekad zaborave jest dijete pohvaliti kada dobije dobru ocjenu, zagrliti ga kad je ljuto ili mu ponuditi desert ako pojede svo povrće s tanjura. Korištenje nagrada i pohvala za željeno ponašanje često je učinkovitije od kažnjavanja nepoželjnog ponašanja. Koristite pozitivno potkrepljenje kroz pohvale i male nagrade kako biste podržali željeno ponašanje. Nagradite djecu kad postignu uspjehe u školi, u sportu, kod kuće ili u društvenim interakcijama.
• Složeni problemi. Neki problemi u ponašanju djece mogu zahtijevati stručnu pomoć. Roditelji ponekad ne uspiju postići željene rezultate jer se njihova djeca suočavaju s razvojnim ili psihičkim smetnjama. U ovim je slučajevima važno potražiti podršku stručnjaka – ne morate kroz to prolaziti sami. Ako imate osjećaj da se ne možete nositi s djetetovim ponašanjem, razmislite o tome da se javite stručnjaku.

 

U konačnici, svako je dijete jedinstveno i ono što funkcionira u jednoj obitelji možda neće funkcionirati u drugoj. Važno je prilagoditi pristup i isprobati različite metode kako bismo postigli željene rezultate u odgoju, kao i paziti na to kako dijete doživljava potkrepljenja i kazne koje primjenjujemo. Također je važno biti otvoren prema djetetu i s njime razgovarati o tome što se od njega očekuje te zašto je za određeno ponašanje nagrađeno ili kažnjeno. Na kraju, učenje počinje od roditelja, zbog čega vas potičemo da pripazite na to ponašate li se i sami prema pravilima koja postavljate djeci, kao i da im obrazložite zašto ta pravila ponekad prekršite.

 

---

Literatura

¹ Skinner, B. F. (1953). Science and Human Behavior. Macmillan.

² Fibiger, H. C. i Phillips, A. G. (1988). Mesocorticolimbic dopamine systems and reward. Annals of the New York Academy of Sciences.

³ Koob, G. F. (2009). Brain stress systems in the amygdala and addiction. Brain research, 1293, 61-75.

⁴ Cohen, J. R. i Lieberman, M. D. (2010). The common neural basis of exerting self-control in multiple domains. Self control in society, mind, and brain, 1, 141-162.

⁵ Zarevski, P. (2007). Psihologija pamćenja i učenja. Naklada Slap.

⁶ Scott, H. K., Jain, A. i Cogburn, M. (2023). Behavior Modification. StatPearls.

⁷ Kazdin, A. E. (2008). The Kazdin Method for Parenting the Defiant Child: With No Pills, No Therapy, No Contest of Wills. Houghton Mifflin Harcourt.

 

Dodatni primjeri korištenja operantnog uvjetovanja u odgoju

Pozitivno potkrepljenje:

• Kada dijete postigne odličnu ocjenu u školi, roditelji ga nagrade nečime što mu je posebno važno, kao što je odlazak u omiljeni zabavni park ili kupnja igračke koju želi.
• Ako želimo potaknuti dijete da preuzme odgovornost za svoje školske obveze, možemo mu kao nagradu za dobru ocjenu dodijeliti posebnu privilegiju poput gledanja filma do kasno navečer.

Negativno potkrepljenje:

• Dijete je tijekom tjedna obavilo sve svoje kućanske obaveze i roditelji mu kažu da taj vikend ne mora obaviti ostatak obaveza.
• Ako dijete redovito dolazi kući na vrijeme i javlja se na pozive, roditelji mu mogu dopustiti da dulje ostane u izlasku.

Pozitivna kazna:

• Roditelji mogu kazniti dijete dodatnim kućanskim poslovima ili određenim zadacima u kući ako se ne pridržava kućnih pravila ili obaveza.
• Ako dijete ne obavlja svoje školske obaveze ili ne poštuje pravila ponašanja u učionici, može dobiti dodatne zadatke na nastavi ili će morati ostati na produljenoj nastavi.

Negativna kazna:

• Ako dijete često kasni na večeru, roditelji mu mogu ograničiti vrijeme provedeno s prijateljima ili zabraniti korištenje elektroničkih uređaja.
• Ako dijete ne poštuje pravila o ograničenju vremena za videoigre, roditelji mu mogu oduzeti pristup videoigrama na određeno razdoblje.