Jeste li možda tijekom odrastanja čuli rečenice poput Sram te bilo! i Baš si zločest/a! ili ste pak u odrasloj dobi doživjeli da vas netko opisuje kao nesposobnog zaposlenika, neodgovornog prijatelja ili preosjetljivog partnera? Sjećate li se kako ste se tada osjećali i kako se vaše ponašanje mijenjalo nakon toga? Između ostalih osjećaja, vrlo je vjerojatno da ste u nekoj takvoj situaciji doživjeli sram. Osjećaj srama javlja se kad vlastite osobine procjenjujemo kao negativne ili nedovoljno dobre, odnosno kad se pitamo jesmo li dovoljno dobri s obzirom na neke društvene ili osobne standarde¹. Sram može biti izrazito neugodna emocija te se uz njega često javljaju osjećaji bezvrijednosti i bespomoćnosti. Takvi nas osjećaji mogu paralizirati i ponekad dovedu do toga da jednostavno ne poduzmemo ništa, što dugoročno može nepovoljno utjecati na naše odnose i sliku o sebi.

 

Iako je većini ljudi sram dobro poznat osjećaj, s njim se ne rađamo, već ga učimo kroz život²^,³. Prvi se put javlja sredinom druge godine života, kad kroz povratne informacije iz okoline usvajamo određena društvena pravila i kad se javlja samosvijest, odnosno spoznaja da smo zasebno biće odvojeno od drugih ljudi. Samosvijest je znanje koje imamo o sebi i doživljaj toga tko smo, a za njegovo su oblikovanje najčešće najzaslužniji roditelji³^,4.

 

Posramljivanje u odgoju

Roditelji koji koriste posramljivanje kao odgojnu metodu često svoju djecu dobronamjerno žele naučiti pristojnom ponašanju i poštivanju pravila, odnosno cilj posramljivanja najčešće je da dijete prestane s nepoželjnim ponašanjem. No iako mu je namjera promijeniti ponašanje, posramljivanje kritiku usmjerava na djetetove osobine (Zločest/a si), a ne na konkretne postupke (Nije u redu bacati tuđe igračke). Pritom posramljivanje može poprimiti različite oblike: ponekad su to direktne i izravne poruke poput Sram te bilo, a ponekad manje direktne rečenice poput Mislila sam da ti si dobra curica, Kako si neuredan, S tobom uvijek samo problemi, Zašto ne možeš biti pametna kao starija sestra?, Kako to ne znaš? i slično. Svima je njima zajedničko da se kritika upućuje na dijete kao ljudsko biće, a ne na nepoželjno ponašanje.

Kada se kritizira neka naša osobina, često ne znamo što napraviti s tom informacijom jer tu osobinu ne možemo brzo promijeniti snagom volje, pa se nerijetko dogodi da se samo osjećamo loše i/ili bespomoćno. S druge strane, lakše nam je nositi se s kritikom usmjerenom na ponašanje jer to ponašanje možemo promijeniti relativno brzo: možemo pospremiti igračke, napisati zadaću ili se ispričati zbog pogreške kojom smo nekoga povrijedili. Zato je osjećaj krivnje drugačiji od osjećaja srama – krivnju osjećamo kad se neko naše ponašanje procjenjuje nepoželjnim, a sram osjećamo kad se negativno procjenjuju naše osobine ili tko smo kao osoba. Krivnja može djelovati motivirajuće jer nad svojim ponašanjem imamo kontrolu, dok sram može djelovati upravo suprotno.

Zbog toga što nas sram može paralizirati, nerijetko se dogodi da posramljivanje doista odmah daje rezultate, odnosno trenutno zaustavi nepoželjno ponašanje. To može roditelja ohrabriti u primjenjivanju takve odgojne metode^4,5. No, iako kratkoročno može dovesti do željenog ishoda, izazivanje osjećaja srama često se povezuje s lošom prilagodbom djeteta na okolinu². Neke od dugoročnih posljedica posramljivanja na dijete jesu:

• Lošija slika o sebi.
• Povlačenje i zatvaranje u sebe.
• Ljutnja i agresivnost prema onima koji su upućivali posramljujuće poruke djetetu kroz odrastanje ili će to činiti u nekim drugim životnim okolnostima (tijekom obrazovanja, na radnom mjestu i slično).
• Ograničavanje spontanosti – kao posljedica redovitog posramljivanja ili neodobravanja, dijete počinje sâmo „cenzurirati“ svoje ponašanje kako bi izbjeglo takve poruke u budućnosti. Isto se javlja i u odrasloj dobi gdje učimo prilagođavati svoje ponašanje prema okolini, srameći se nekih svojih osobina ili onoga što jesmo.
• Psihičke teškoće – povećana sklonost emociji srama ima važnu ulogu u razvoju anksioznih poremećaja, a sklonost negativnom procjenjivanju svojih osobina i postupaka u raznim životnim situacijama može dovesti do pojave nekih depresivnih simptoma³. Takve se teškoće mogu javiti već u djetinjstvu ili u adolescenciji i odrasloj dobi.

Poruke posramljivanja snažnije djeluju na dijete ako dolaze od osobe koja mu je bliska, koju vole ili kojoj se dive⁴. Zato mogu biti posebno utjecajne kada dolaze od roditelja. U ranom su djetinjstvu roditelji djetetu glavni izvor informacija o njemu samome, odnosno oni su zrcalo preko kojega dijete vidi samo sebe. Ono što će dijete u zrcalu vidjeti i tako naučiti o sebi ovisi o tome kako se roditelj prema njemu ponaša, koje poruke šalje i kako ga vidi. Ako roditelj redovito koristi posramljivanje, dijete prima poruku da nešto nije u redu s njime te da nije dovoljno dobro ili vrijedno, što nepovoljno utječe na djetetov doživljaj sebe. Ta djeca i u odrasloj dobi češće osjećaju sram, smatraju da u većini slučajeva nisu dovoljno dobra te su sklona negativno procjenjivati vlastite osobine i u većoj se mjeri oslanjati na procjenu okoline⁴. Ako roditelj pak djetetu svakodnevno (riječima i ponašanjem) daje do znanja koliko je vrijedno i koliko mu znači, dijete će biti sklonije razviti pozitivniji doživljaj sebe, odnosno više samopoštovanje i samopouzdanje⁴. Takva djeca osjećaju da su vrijedna samim time što postoje (a ne zbog svoje uspješnosti) te su manje usredotočena na procjene iz okoline, neovisno o tome radi li se o pohvalama ili kritikama.

 

Smjernice za odgoj bez posramljivanja

Korištenje posramljivanja može biti i odraz frustracije roditelja ili njihovih teškoća s reguliranjem vlastitih emocija⁵. Znamo da roditeljstvo može biti izazovno i zahtjevno, stoga donosimo tehnike uz pomoć kojih roditelji mogu izbjegavati posramljivanje i umjesto toga graditi visoki osjećaj samosvijesti kod svog djeteta, istovremeno vodeći računa o pravilima ponašanja koja olakšavaju djetetovu prilagodbu u društvo.

• Usmjerite kritiku na djetetove postupke, a ne na osobine. Važno je djetetu dati do znanja kada ono što čini nije u redu. Međutim, treba voditi računa o tome da negativno procijenimo konkretno nepoželjno ponašanje i istovremeno ponudimo prijedlog poželjnog ponašanja u određenoj situaciji, a ne da kritiku usmjerimo na djetetove osobine. Poruka treba biti upućena pravovremeno, blago te smireno i razumljivo. Primjerice, umjesto Veliki dečki ne plaču možete reći Vidim da te rastužilo što danas ne možeš ići s prijateljima u park jer pada kiša. Kako ti se čini da umjesto toga ovo popodne iskoristimo za čitanje slikovnica ili zajedno složimo puzzle?

• Nemojte uspoređivati dijete s drugima, već ohrabrujte njegov trud i napredak. Kada se dijete jako trudi nešto postići, možemo mu uputiti riječi ohrabrenja kojima mu dajemo do znanja da prepoznajemo njegov trud i napredak neovisno o ishodu i uspješnosti izvedbe, čime gradimo blizak odnos⁶. Neki od primjera mogu biti: Zaista si se jako trudila složiti dvorac od kockica, Kako si samo napredovao u čitanju, Vidim da nisi odustala čak i kad si primijetila da ti ne ide iz prvog pokušaja – sada si jedan korak bliže svom cilju.

• Recite djetetu koliko vam je vrijedno. Iako većina roditelja neizmjerno voli svoju djecu, može im biti teško izraziti svoje osjećaje. Možda vam ovaj dijagram cvijeta pomogne da osvijestite što biste voljeli da vaše dijete zna o tome kako ga vi vidite.

• Postavljanje granica u odgoju. Važno je da roditelj od početka postavi jasne granice jer se dijete tako uči samokontroli i postavljanju vlastitih granica u odnosu s drugima te mu se pruža struktura i predvidljivost⁷. Korisno je dijete uključiti u postavljanje pravila te ih objasniti tako da budu razumljiva i usmjerena na pozitivne ishode. Iako postavljanje granica može biti izazovno i nije uvijek uspješno iz prvog pokušaja, potrebno je pridržavati ih se ustrajno i dosljedno kako bi bile djelotvorne.

 

Za kraj je važno naglasiti da su životne okolnosti ponekad takve da je roditeljima teško ili nemoguće zadržati prikladnu razinu posvećenosti u odgoju. Ponekad je teško reagirati na djetetove emocionalne potrebe na odgovarajuć način i neuspjeh u tome nerijetko može dovesti do osjećaja krivnje ili srama kod roditelja. U tim trenucima može biti korisno postaviti si manje ciljeve koji su u skladu s trenutnim kapacitetima i mogućnostima te s obzirom na životne okolnosti. Primjerice, možemo se truditi biti dovoljno dobri roditelji svojoj djeci. Pojam dovoljno dobrog roditelja prvi je zapisao Donald Winnocott, engleski pedijatar i psihoanalitičar, čime poručuje da savršeni roditelj ne postoji te da je težnja prema tome često neproduktivna. Radeći na sebi i imajući suosjećanja za sebe i okolnosti u kojima se nalazimo, svojim primjerom djeci pokazujemo kako se mogu nositi sa svakodnevnim životnim izazovima.

 

Za kako si? napisala Jelena Matošević, mag. psych.

 

---

Literatura

¹ Reeve, J. (2010). Razumijevanje motivacije i emocija. Naklada Slap.

² Berk, L. (2015). Dječja razvojna psihologija. Naklada Slap.

³ Tangney, J. P. (1998). How does guilt differ from shame? U Guilt and children (str. 1–17). Academic Press.

⁴ Juul, J. (2017). Vaše kompetentno dijete: Prema novim temeljnim vrijednostima obitelji. OceanMore.

⁵ The Natural Child Project. (bez datuma). “Good” Children – at What Price?: The Secret Cost of Shame. https://www.naturalchild.org/articles/robin_grille/good_children.html

⁶ Gjurković, T. (2016). Terapija igrom: Kako razviti vještine za razumijevanje djeteta i produbiti odnos s njim. Naklada Harfa.

⁷ Hrabri telefon. (bez datuma). Kako biti bolji roditelj. Izazovi suvremenog roditeljstva. https://odrasli.hrabritelefon.hr/clanci/kako-biti-bolji-roditelj/