Site Loader

Brinuti se o sigurnosti djeteta, poticati ga i podučavati, pružati mu socioemocionalnu podršku, nadzor, osigurati strukturu te socijalnu povezanost sa širom obitelji i prijateljima temeljni su zadaci roditeljske uloge1. Danas mnogi roditelji te zadatke obavljaju samostalno. Broj samohranih roditelja u Hrvatskoj porastao je sa 188 003 (od čega 83% čine samohrane majke) prema popisu stanovništva iz 2001. na 207 863 (od čega 84% čine samohrane majke) prema popisu stanovništva iz 20112, dok se istovremeno ukupni broj stanovnika smanjuje.

 

Specifični izazovi samohranog roditeljstva

Odgoj djece izazovan je i u najboljim uvjetima, a kada ih obavljamo sami, odgojni zadaci mogu biti još izazovniji. Specifični izazovi samohranog roditeljstva mogu se svrstati u tri široke skupine: preopterećenost uloge roditelja, odgovornost za upravljanje financijama te usklađivanje društvenog života i roditeljske uloge3.

Samohrani se roditelji često nalaze u situaciji u kojoj moraju balansirati između brige o djeci, posla i obavljanja kućanskih poslova, što može biti opterećujuće s obzirom na to da najčešće nemaju drugu odraslu osobu s kojom mogu dijeliti te odgovornosti. Posebno izazovna može biti odgovornost za financijske potrebe kućanstva, što uključuje zarađivanje financijskih sredstava i/ili ostvarivanje prava iz sustava socijalne skrbi koja su predviđena za samohrane roditelje te optimalno upravljanje njima. Samostalno donošenje odluka u vezi djeteta, od toga što će dijete jesti ili kako će provesti vikend do postavljanja granica poput onih gdje dijete smije ići ili kada se treba javiti roditelju, može biti i izazov i blagodat samohranog roditeljstva. S jedne strane, mogućnost da roditelj sam odlučuje o odgoju djeteta može biti oslobađajuća, a s druge strane može sa sobom vući poteškoće u discipliniranju te sumnju u ispravnost vlastitih postupaka.

Također, samohranim roditeljima ostaje malo vremena za osobne potrebe i odmor. Povrh toga često se osjećaju usamljeno te moraju balansirati između uloge roditelja i društvenog života. Stvaranje i održavanje prijateljstava te romantičnih ili seksualnih veza ponekad kod samohranih roditelja može stvoriti osjećaj krivnje jer se mogu osjećati kao da bi to vrijeme trebali provoditi sa svojom djecom. Ipak, istraživanja pokazuju kako je podrška koju samohrani roditelji dobivaju iz svog društvenog kruga povezana s boljim fizičkim i psihičkim zdravljem4 koje ih u konačnici bolje oprema za roditeljsku ulogu. Kada postanemo roditelji, ne prestajemo biti pojedinci s vlastitim željama i potrebama, što jednako vrijedi za samohrane roditelje kao i za one koji djecu odgajaju s partnerom/icom.

 

Izvori podrške

Kada zahtjevi roditeljske uloge nadilaze mogućnosti roditelja da ih zadovolji ili uskladi s drugim ulogama, zbog izostanka pomoći drugog roditelja samohrani se roditelji oslanjaju na druge izvore podrške. Formalne izvore podrške predstavljaju državne institucije koje su obvezne pružiti socijalnu zaštitu obitelji. Najčešće je riječ o financijskoj podršci u vidu dječjeg doplatka, naknade za produženi porodiljni dopust te nižoj cijeni vrtića. Glavni razlozi zbog kojih samohrani roditelji ne primaju formalnu pomoć od države su želja da se sami snađu ili to što ne znaju kome se mogu obratiti za pomoć.

Ipak, traženje institucionalne pomoći je uobičajeno i većina samohranih roditelja je u nekom trenutku zatraži. Iako se ponekad postupak ostvarivanja zakonom zajamčenih prava čini dug ili sama prava nedostatnima, ona brojnim samohranim roditeljima doista pomažu. Više informacija o ostvarivanju prava na dječji doplatak možete pronaći na internetskoj stranici Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, a o ostalim pravima iz sustava socijalne skrbi u područnom Centru za socijalnu skrb prema mjestu prebivališta. Važno je napomenuti kako samohrani roditelji na radnom mjestu uživaju zaštitu od prekovremenog rada do djetetove šeste godine života. U tom je razdoblju moguće dostaviti pisanu izjavu poslodavcu o dobrovoljnom pristanku na prekovremeni rad ili je moguća preraspodjela radnog vremena (jedan dan se radi dulje, drugi kraće).

Neformalni izvori podrške podrazumijevaju socijalnu okolinu samohranog roditelja, a mogu se podijeliti na financijsku, materijalnu, emocionalnu i praktičnu pomoć. Financijsku pomoć u vidu posudbe ili davanja novca, materijalnu pomoć u vidu različitih darova (npr. odjeća, namještaj, hrana) te praktičnu pomoć u koju spada sve što se može učiniti za samohranog roditelja da mu se olakša situacija (npr. kućni popravci, čuvanje djece, obavljanje kućanskih poslova) samohrani roditelji najčešće primaju od vlastitih roditelja i braće/sestara. S druge strane, emocionalnu podršku poput razgovora i empatije najčešće dobivaju od prijatelja5. Vrsta i količina podrške koju svaki samohrani roditelj treba je individualna. Nekima će možda biti dovoljan jedan razgovor s prijateljem ili vlastitim roditeljem tjedno, dok će drugi trebati svakodnevnu pomoć kako bi se osjećali podržano. Istraživanja pokazuju kako je zadovoljstvo primljenom podrškom važnije od količine1. Dakle, ako pružate podršku samohranom roditelju, zapamtite da je kvaliteta važnija od kvantitete i da ne morate biti dostupni svaki put kada je vašem prijatelju ili prijateljici potrebna podrška, ali kada jeste tu za njih, u tom trenutku pokušajte pružiti najbolju moguću podršku.

 

Kako ostati u ulozi roditelja, a ne prijeći u ulogu prijatelja

Ponekad roditelji smatraju kako je za dobar odnos s djetetom potrebno da im, prije svega, budu prijatelji. S druge strane, neki roditelji smatraju kako roditeljska uloga isključuje prijateljsku. Bitna razlika između odnosa dvaju prijatelja i odnosa roditelj-dijete je u tome što prijateljski odnos podrazumijeva ravnopravnost, dok roditelj nad djetetom ima autoritet. Za stvaranje kvalitetnog odnosa između roditelja i djeteta važno je uz određeni stupanj kontrole njegovati i emocionalno topli pristup djetetu. Takav se stil roditeljstva naziva autoritativni stil, a često ga se proziva optimalnim stilom roditeljstva. Važno je biti prijateljski nastrojen roditelj, a ne prijatelj – djeca mogu imati puno prijatelja, a roditelji su samo jedni.

Kako biste ostali u ulozi roditelja, važno je postaviti granice koje djeca trebaju i žele s obzirom na to da njihova sigurnost i razvoj ovise (i) o roditeljima. Situacije u kojima granice ne postoje ili nisu dovoljno čvrste mogu biti stresne za dijete koje treba naučiti koje su posljedice određenog ponašanja. Važno je reći ne iako bi to moglo uzrujati dijete. Roditelji ponekad moraju donositi neugodne odluke, poput spremanja djeteta na spavanje iako bi zabavnije bilo dugo ostati budan, i u redu je ako se te odluke djetetu ne sviđaju. Bitno je da svoje odluke djetetu objasnite, umjesto da ih opravdavate rečenicama koje šalju poruku jer sam ja roditelj i tako sam rekao/la. Ipak, prilikom dijeljenja informacija s djetetom treba voditi računa o tome koje su informacije prikladne za njega. Primjerice, u redu je reći Ne možemo to kupiti jer je to činjenica o financijskom ograničenju s kojim obitelj živi. S druge strane, rečenice poput Ne znam kako ću platiti stanarinu ovaj mjesec ili Oni susjedi su užasni nisu prikladne s obzirom na to da dijete ne može utjecati na te situacije, a zbog toga što mu je stalo može imati osjećaj da vam treba nekako pomoći. To ga može učiniti tjeskobnim oko nečega nad čime nema kontrolu.

 

Smjernice za kvalitetnu komunikaciju s djetetom

Budući da samohrani roditelji mogu biti opterećeni, ponekad je lakše s djetetom voditi površne razgovore nego se upustiti u kvalitetniju komunikaciju. Voljeli bismo naglasiti da je važno nastojati što bolje komunicirati sa svojim djetetom kako biste dobili informacije o njegovom unutarnjem stanju – njegovim osjećajima i mišljenjima, željama i potrebama, te kako biste ojačali odnos s njim.

Kada razgovarate s djetetom, pokušajte se izražavati prikladno za njegovu dob, potrebe i interese jer tako dijete najbolje uči te može razumjeti i puno složenije stvari nego što bi se na prvu možda činilo. Kada dijete pogriješi, nastojte izbjegavati posramljivanje i radije se fokusirajte na nepoželjno ponašanje. Posramljivanje kod djeteta može dovesti do osjećaja manje vrijednosti koji ne može samo ispraviti. Dijete možete ohrabriti i podržati da se ponaša drugačije tako da mu objasnite što nije u redu kod konkretnog nepoželjnog ponašanja i da mu date upute koje bi ponašanje bilo prikladno u određenoj situaciji. Tako umjesto da kažete djetetu Baš si zločest!, možete mu reći Vidim da si ljut na brata, ali nije u redu udariti ga. Što misliš da bi bilo bolje napraviti?

Ako dijete tijekom razgovora izrazi neku emociju riječima ili govorom tijela, korisno je dati mu do znanja da ste primijetili tu emociju tako da je imenujete (npr. Vidim da si tužan/na jer plačeš. Želiš li mi reći što te rastužilo?). Time mu šaljete poruku kako njega i njegove osjećaje shvaćate ozbiljno, a istovremeno širite njegov emocionalni vokabular koji je važan za bolje razumijevanje samog sebe i upravljanje vlastitim emocijama kasnije u životu. Čak i ako su osjećaji koje dijete doživljava neugodni, poput ljutnje ili tuge, pokažite empatiju. Ona je često dovoljan poticaj da se dijete počne baviti svojim teškoćama jer od vas dobiva poruku kako ga razumijete i podržavate. Priznavanjem djetetovih osjećaja dajete mu dozvolu da se tako osjeća i da prihvaća te osjećaje kod drugih ljudi.

 

Roditeljstvo može biti izazovno, a samohrano roditeljstvo još izazovnije. Stoga se nemojte sramiti priznati kako vam ponekad nije lako – gotovo se svi roditelji ponekad tako osjećaju. Potražite pomoć institucija ili okoline ako vam je potrebna te nastojte iskreno komunicirati sa svojim djetetom kako bi vam bilo lakše zadovoljiti i njegove i svoje želje i potrebe.

Ako imate još nekih pitanja o ovoj temi ili ako vam je potrebna dodatna podrška, slobodno nam se javite na [email protected].

 

Za kako si? napisala Petra Bekavac, polaznica kolegija Očuvanje i unapređenje mentalnog zdravlja, Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

 


Literatura

1 Holden, G. W. (2009). Parenting – a dynamic perspective. SAGE.

2 Državni zavod za statistiku

3 Richards, L. i Schmiege, C. (1993). Problems and Strengths of Single-Parent Families: Implications for Practice and Policy. Family Relations, 42(3), 277-285.

4 Hanson, S. (1986). Healthy single parent families. Family Relations, 35, 125-132.

5 Pećnik, N. i Raboteg-Šarić, Z. (2005). Neformalna i formalna podrška jednoroditeljskim i dvoroditeljskim obiteljima. Revija za socijalnu politiku, 12(1), 1-21.

 

Post Author: kako si?