Site Loader

U svjetlu nedavnih događaja i prosvjeda u Poljskoj vezanih za zabranu pobačaja, prepoznajemo da možemo doprinijeti razgovoru o ovoj temi. Podsjetimo, poljski je Vrhovni sud u listopadu 2020. donio zakon kojim se pobačaj zabranjuje u slučajevima teške malformacije fetusa, što prema poljskim medijima u toj državi čini 98% legalno izvedenih pobačaja. Teškom malformacijom fetusa smatraju se primjerice spina bifida ili velike srčane abnormalnosti, odnosno hendikepi koji značajno ugrožavaju mogućnost preživljavanja fetusa. Pod ovim zakonom pobačaj bi bio dozvoljen samo u slučajevima silovanja ili incesta ili kada je zdravlje majke ugroženo. Takva je odluka izazvala seriju prosvjeda u Poljskoj, od kojih je najveći brojao preko 100 000 ljudi, i društveni pokret pod nazivom #StrajkKobiet (#ŠtrajkŽena), čiji je simbol crvena munja. Kao rezultat prosvjeda Vrhovni je sud početkom studenog 2020. odgodio stupanje novog zakona na snagu do daljnjega.

Tema o kojoj danas pišemo delikatna je i potiče različite reakcije kod ljudi. Iako ovaj postupak može biti obavijen stigmom i obavljen u tajnosti, podaci pokazuju da gotovo trećina trudnoća diljem svijeta završi pobačajem1. Unatoč tome, žene koje naprave pobačaj često su meta nerazumijevanja i osuđivanja umjesto da im se osigura odgovarajuća podrška, a društvo je sklono razdvajanju na dva pola. Danas bismo htjeli potaknuti razgovor o ovoj temi i napisati što psiholozi znaju o posljedicama pobačaja na psihičko zdravlje jer smatramo da je važno voditi se znanstveno utvrđenim činjenicama te da je još važnije smanjiti stigmu koja postoji oko pobačaja.

 

Jedino empatijom i razumijevanjem možemo smanjiti jaz koji nastaje kada se pokrenu polarizirajuće teme.

 

U Hrvatskoj je prošle godine bilo izvršeno sveukupno 7687 pobačaja. Tri su najčešće vrste pobačaja, koje čine više od 90% svih pobačaja, pobačaj zbog deformacije fetusa (2937 ili 38,2%), legalno inducirani pobačaj (2703 ili 35,2%) i spontani pobačaj (1412 ili 18,4%)2. Također, preko 85% pobačaja bilo je napravljeno u prvih deset tjedana trudnoće i u 2019. godini nije zabilježen niti jedan slučaj smrti od posljedica pobačaja2.

Prvo želimo napraviti jasnu razliku među trima navedenim vrstama pobačaja. Kada žena koja je htjela imati dijete doživi spontani pobačaj ili napravi pobačaj zbog malformacije fetusa, ona (i potencijalno cijela njena obitelj ako je znala za trudnoću) suočava se s gubitkom. Kao svaki put kada se nosimo s gubitkom, ne postoji nenormalna reakcija, zbog čega je bitno napomenuti kako je sasvim očekivano u tim situacijama osjećati tugu, ljutnju, jad, bespomoćnost ili bilo koju drugu neugodnu emociju. Prirodno je i imati različite tjelesne reakcije poput glavobolje i umora, kao i osjećati prazninu u želucu te tražiti krivca za takvu situaciju. Svatko gubitak osjeća i proživljava drugačije te je potrebno imati razumijevanja za tugujuću osobu. Nažalost, ponekad gubitak izazove psihičke teškoće te je tada važno potražiti stručnu pomoć.

S druge strane, postoji legalni inducirani pobačaj na koji se žena može odlučiti iz različitih razloga. Istraživanja pokazuju da ne postoje razlike u psihičkom zdravlju između žena koje su imale legalni inducirani pobačaj i onih koje su iznijele trudnoću do kraja3. To se odnosi na one žene koje su htjele napraviti pobačaj i sigurne su u svoju odluku. Po raznim internetskim stranicama postoje iskustva žena o induciranom pobačaju u kojima se ponekad pojavljuje motiv nagovora (pa čak i prisile) partnera i/ili obitelji na pobačaj. Oduzimanjem autonomije i uskraćivanjem mogućnosti donošenja odluke ženu se stavlja u nepovoljan i ovisan položaj, što posljedično utječe na njezino psihičko zdravlje. Kada je žena prisiljena pobaciti protiv svoje volje, postoji veći rizik da doživi osjećaje žaljenja, krivnje i bespomoćnosti. Radi se o neosporivom gubitku – ali ne samo gubitku fetusa već i gubitku prava na donošenje odluka o vlastitom životu i tijelu. Uskraćivanje prava na donošenje odluka događa se i ženama koje budu odbijene prilikom traženja pobačaja (zbog npr. restriktivnih zakona, priziva savjesti liječnika, manjka dostupnog osoblja, nepostojanja medicinskog razloga za prekid trudnoće ili jer je prekasno za siguran prekid trudnoće) pa istraživanja pokazuju kako takvim ženama raste osjećaj anksioznosti te im je smanjeno samopoštovanje i zadovoljstvo životom u usporedbi sa ženama koje su se svojevoljno odlučile na pobačaj4. Drugim riječima, i neželjeni pobačaj i neželjena trudnoća mogu imati nepovoljne učinke na psihičko zdravlje. Ono što se može zaključiti jest da je važna mogućnost ženina odabira, bilo da zadrži dijete bilo da ima pobačaj, ako to želi. Dokle god je odluka pod kontrolom žene, veća je šansa da će ishod po psihičko zdravlje biti pozitivan.

Istraživanja pokazuju da, osim mogućnosti odabira, postoje različiti zaštitni i rizični faktori koji utječu na psihičko zdravlje nakon pobačaja. Jedan od najvažnijih zaštitnih faktora jest socijalna podrška5. Ako žena osjeća sigurnost i podršku prilikom izražavanja vlastitih želja, osjećaja i razmišljanja o pobačaju, veća je šansa da neće biti negativnih posljedica po njezino psihičko zdravlje, koju god odluku da donese. S druge strane, nagovor i prisila (kao što je navedeno u mnogim iskustvima žena) negativno utječu na psihičko zdravlje. Veliku ulogu u svemu tome igra i stigmatizacija pobačaja kao medicinskog zahvata. Pokazuje se kako stigmatiziranost pobačaja ne smanjuje broj zahvata, već predstavlja dodatan izvor stresa za žene i djevojke koje se susreću sa stigmom. Također, zbog srama i straha od osude, žene i djevojke tada riskiraju nestručno i tajno provedene zahvate te rjeđe traže stručnu medicinsku i psihološku pomoć nakon napravljenog pobačaja6. Ono što dokazano smanjuje broj provedenih pobačaja jest dostupnost točnih informacija o reproduktivnom zdravlju i dostupnost različitih oblika kontracepcije7. Legalizacija pobačaja također smanjuje broj neželjene djece8.

Pobačaj generalno predstavlja stresan životni događaj. Žene koje su općenito rizičnije za razvitak psihičkih teškoća (npr. one žene koje već pokazuju teškoće psihičkog zdravlja) u većem su riziku za doživljavanje negativnih posljedica pobačaja. Zbog toga je nužno osigurati informacije temeljene na relevantnim istraživanjima. Takvih istraživanja o pobačaju nema puno što zbog kompleksnosti teme što zbog postojanja stigme te nevoljkosti žena da se uključe u istraživanja. Time se stvara prostor za manipulaciju koja je i dovela do polarizirajućih stajališta koja danas postoje u različitim društvima diljem svijeta. Kao argumenti koriste se istraživanja starijeg datuma, provedena na malom uzorku žena, bez kontrolne skupine, ne razlikujući različite vrste pobačaja koje mogu imati vrlo različite posljedice. Time se lako mogu dobiti onakvi rezultati kakve istraživač očekuje. Pregled istraživanja visoke metodološke kvalitete upućuju na zaključak da je rizik od doživljavanja teškoća psihičkog zdravlja jednak kod žena koje su napravile legalan pobačaj neželjene trudnoće u prvom tromjesečju i žena koje su rodile neželjeno dijete9 – drugim riječima, žene koje svojom odlukom naprave prekid neželjene trudnoće nemaju lošije psihičko zdravlje od žena koje tu trudnoću zadrže, već je bitna žena koja ga radi, tko obavlja zahvat i u kakvim uvjetima te kakva je uža i šira ženina okolina3. Neželjena trudnoća povezana je s lošim posljedicama po psihičko zdravlje žena3, neovisno o tome prekinu li je ili zadrže9. Stoga ponovo naglašavamo važnost edukacije o kontracepciji i spolnom zdravlju.

Pobačaj je životna odluka kojoj treba pristupiti pažljivo, ali to ne znači da treba administrativno odugovlačiti proces ili ograničavati pristup sigurnom pobačaju. Naprotiv, to znači da treba osigurati siguran, legalan i na vrijeme dostupan pobačaj kako bi one žene koje se na njega odluče (nakon promišljanja same sa sobom i/ili s partnerom ili drugim relevantnim osobama) mogle ga izvesti sigurno i s minimalnim posljedicama po svoje fizičko, psihičko i emocionalno zdravlje te financijsku dobrobit. Također treba osigurati primjerenu zdravstvenu i psihološku skrb prije i nakon pobačaja, neovisno o tome o kakvom se pobačaju radilo.

 

Voljeli bismo istaknuti da je željena trudnoća svakako izvor zadovoljstva i sreće – ona pridonosi ne samo demografskoj slici već i dobrobiti roditelja te djece koju takvi roditelji dočekuju, što predstavlja preduvjete za zdravlje i prosperitet društva.

 

Roditeljstvo mnogima obogaćuje život i izvor je neizmjerne ljubavi. Stoga snagu treba usmjeriti k razvoju edukativnih programa koji će omogućiti da osobe koje u danom trenutku žele imati dijete to mogu ostvariti na siguran način, a da osobe koje to ne žele imaju pristup znanju i pouzdanoj kontracepciji koja će im omogućiti da trudnoću spriječe. Pokazuje se da je znanje, a ne zabrana, najbolja prevencija pobačaja.

Ako imate teškoća o kojima biste voljeli s nama razgovarati, naš je sandučić uvijek otvoren na [email protected] – za teškoće vezane za pobačaj ili bilo koje druge teme.

 


Literatura

1 O’Shea, L. E., Hawkins, J. E., Lord, J., Schmidt-Hansen, M., Hasler, E., Cameron, S. i Cameron, I. T. (2020). Access to and sustainability of abortion services: a systematic review and meta-analysis for the National Institute of Health and Care Excellence – new clinical guidelines for England. Human Reproduction Update, 26(6), 886–903.

2 Cerovečki, I., Rodin, U. i Jezdić, D. (Hrvatski zavod za javno zdravstvo) (2020). Pobačaji u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj 2019. godine. https://www.hzjz.hr/wp-content/uploads/2020/09/Bilten_POBACAJI_2019_030920.pdf

3 Američko psihološko udruženje (APA). (2018). Abortion and Mental Health. https://www.apa.org/pi/women/programs/abortion

4 Biggs, M. A., Upadhyay, U. D., McCulloch, C. E. i Foster D. G. (2017). Women’s mental health and well-being 5 years after receiving or being denied an abortion. A prospective, longitudinal cohort study. JAMA Psychiatry, 74, 169–178.

5 Zareba, K., La Rosa, V. L., Ciebiera, M., Makara-Studzinska, M., Commodari, E., i Gierus, J. (2020). Psychological effects of abortion. An updated narrative review. Eastern Journal of Medicine, 25(3), 477–483.

6 Puhovski, S. i Vranić, A. (2020). O pobačaju iz perspektive psihologije. Zagrebačko psihološko društvo. https://zgpd.hr/2020/06/23/o-pobacaju-iz-perspektive-psihologije/

7 Deschner, A. i Cohen, S. A. (2003). Contraceptive Use Is Key to Reducing Abortion Worldwide. The Guttmacher Report on Public Policy. https://www.guttmacher.org/sites/default/files/article_files/gr060407.pdf

8 Bitler, M. i Zavodny, M. (2002). Did Abortion Legalization Reduce the Number of Unwanted Children? Evidence from Adoptions. Perspectives on Sexual and Reproductive Health, 34(1), 25–33. doi: 10.2307/3030229

9 Academy of Medical Royal Colleges i National Collaborating Centre for Mental Health. (2011). Induced Abortion and Mental Health: A systematic review of the mental health outcomes of induced abortion, including their prevalence and associated factors. https://www.aomrc.org.uk/wp-content/uploads/2016/05/Induced_Abortion_Mental_Health_1211.pdf

 

Post Author: kako si?