Ono što je zajedničko svim ljudima je da, kako odrastamo i starimo, mijenjamo svoje stavove, razmišljanja, ponašanje i s vremenom bolje upoznajemo sami sebe. Turbulentno razdoblje adolescencije, u tom procesu sazrijevanja, možemo smjestiti između djetinjstva i odrasle dobi. Roditelji čiji su sinovi i kćeri u ovom razdoblju odrastanja, kao i svi oni koji su to razdoblje prošli (te sigurno imaju nekoliko zabavnih sjećanja i iskustava iz kojih su, vjerojatno, izvukli pouku), ne trebaju detaljniji opis kako to ponašanje izgleda.
Adolescencija je razdoblje u kojem se mladi više okreću svojim vršnjacima, skloniji su rizičnom ponašanju i isprobavanju novih stvari. U tom je razdoblju osoba osjetljivija na emocionalne informacije i sklonija snažnim odgovorima u vidu burnih reakcija na kazne ili nepravdu koju osjeća. Povrh toga, javljaju se prvi romantični odnosi i seksualno ponašanje.
Drugim riječima, adolescencija je razdoblje velikih promjena i novih izazova u kojem pojedinac manje misli o posljedicama i onome što može poći po zlu, odnosno ponašanje je impulzivnije i potaknuto neodgodivom potrebom za ugodom.
Zanimljiva činjenica jest da dijete već u šestoj godini života ima mozak 90% veličine mozga odraslog čovjeka¹. Međutim, strukture unutar mozga nastavljaju se mijenjati kroz adolescenciju i neke sazrijevaju prije drugih. Asocijativna područja, koja služe za povezivanje i integraciju svih mozgovnih funkcija, sazrijevaju najkasnije. Jedna od njihovih uloga je planiranje budućih ponašanja i shvaćanje njihovih dugoročnih posljedica. Asocijativno područje koje sazrijeva posljednje je prefrontalni korteks (dio kore mozga koji se nalazi ispod čela) koji je povezan s kognitivnom kontrolom, odnosno sposobnošću potiskivanja neprikladne reakcije u korist prikladnije i usmjeravanja pažnje na ono što je u danom trenutku važno. Ukratko, uz pomoć prefrontalnog korteksa prije reagiranja na situaciju možemo pričekati nekoliko trenutaka, sabrati misli i vidjeti što je objektivnije ispravnija odluka u dugoročnom smislu. Zbog toga što više mozgovne strukture još nisu u potpunosti razvijene, subkortikalne strukture, odnosno strukture koje su zadužene za jednostavnija ponašanja, imaju veću ulogu u donošenju odluka i kontroli ponašanja nego što je to slučaj u odrasloj dobi. Tako primjerice nucleus accumbens, grubo rečeno centar ugode, u adolescenciji snažnije usmjerava ponašanje prema traženju trenutnog zadovoljstva zbog manjka samokontrole. Osim ugode, adolescenti prilikom obrade informacija i vanjskih događaja stavljaju snažan naglasak na emocionalne reakcije za koje je zaslužna struktura pod nazivom amigdala. Ovo ponekad onemogućuje odvajanje činjenica od trenutnih osjećaja, što potiče hirovito ponašanje. Naše je tijelo u razdoblju adolescencije programirano na način da perceptivno stavljamo veći naglasak na obradu emocionalnih informacija zbog čega i detalji, u očima adolescenata, mogu biti doživljeni kao iznimno važni.
Prikaz nekih mozgovnih struktura.
Svako je ponašanje usmjereno prema određenom cilju, a kako bi ono bilo maksimalno učinkovito, ponekad je potrebno kontrolirati impulzivnost i odgoditi zadovoljstvo. Istraživanja ukazuju na linearan razvoj samokontrole s dobi². Drugim riječima, što je osoba starija, to bolje upravlja svojim ponašanjem u svrhu postizanja optimalnog ishoda. Istovremeno, sklonost rizičnom ponašanju najveća je upravo za vrijeme adolescencije³. Adolescent će u nekim situacijama znati da možda ne bi trebao reagirati na određeni način, ali će emocionalni kontekst utjecati na ponašanje.
Ovaj spoj nepotpuno razvijene samokontrole, sklonosti rizičnim ponašanjima i emocionalne obrade informacija često rezultira nepromišljenim odlukama i nenadanim životnim lekcijama.
S evolucijskog je stajališta adolescencija razdoblje osamostaljenja i stjecanja novih vještina. Kao što smo opisali, način i redoslijed kojim pojedine mozgovne strukture sazrijevaju utječu na ponašanje te su u prošlosti imali pozitivan utjecaj na vjerojatnost preživljavanja. Naime, sklonost rizičnom ponašanju uz manje razmišljanja o štetnim posljedicama upravo je ono što je bilo potrebno za preživjeti opasne uvjete i adolescentima olakšalo odlazak iz sigurnosti roditeljskog doma, učenje novih vještina i pronalazak partnera. Štoviše, povećana emocionalnost omogućavala je da osoba bude u stanju pripravnosti i lakše detektira prijetnju. Primjerice, istraživanja ukazuju na to da je svađanje s roditeljima evolucijski uvjetovano kako bi adolescent razvio sposobnosti komunikacije4 i lakše se zauzimao za sebe. Međutim, u modernom svijetu nismo svakodnevno izloženi životnim opasnostima, ali se stare, evolucijski uvjetovane navike teško zaboravljaju.
Dodatna potpora evolucijskom objašnjenju dolazi iz istraživanja provedenih na drugim vrstama5. Možda se čini upitno zaključivati o ljudskom ponašanju na temelju istraživanja provedenih na životinjama. Međutim, prije se smatralo da su ljudi jedina vrsta koja prolazi kroz adolescenciju, ali istraživanja na primatima pokazuju da životinje, kao i ljudi, u ovom razdoblju imaju tendenciju povećane socijalne interakcije, svladavanja i učenja novih vještina te naglašene sklonosti riziku. Valja napomenuti kako se ovi nalazi ne mogu koristiti kao čvrsti dokaz i više služe za otvaranje novih istraživačkih pitanja.
Treba naglasiti kako je ljudsko ponašanje složeno te da na njega utječe niz kontekstualnih čimbenika i karakteristika specifično vezanih za pojedinu osobu (poput temperamenta, osobina ličnosti ili odgoja). Iz tog je razloga gotovo nemoguće ponuditi iscrpno objašnjenje nečijeg ponašanja. Međutim, ono što jest moguće je ponuditi razumijevanje i vodstvo mladima koji se nalaze u ovom uzbudljivom, ali istovremeno izazovnom razdoblju. Iz tog razloga, svi roditelji koji se nekada osjećaju kao da više nemaju strpljenja neka si ponove rečenicu: U redu je, trenutno je prefrontalni korteks u procesu sazrijevanja pa ponekad amigdale i nucleus accumbens preuzmu kontrolu. A svim mladima koji ovo čitaju, iz osobne perspektive nedavnih adolescenata, želimo poručiti da će se stvari koje se možda trenutno čine nerješivima ipak riješiti i da je ponekad bolje učiti na tuđim greškama, a ne samo na vlastitim.
Za dodatnu podršku uvijek nam se možete javiti na [email protected].
Literatura
¹ Casey, B. J., Jones, R. M. i Hare, T. A. (2008). The adolescent brain. Annals of the New York Academy of Sciences, 1124, 111–126.
² Yurgelun-Todd, D. (2007). Emotional and cognitive changes during adolescence. Current Opinion in Neurobiology, 17(2), 251-257.
³ Eaton, L. K., Kinchen, S., Ross, J., Hawkins, J., Harris, W. A., Lowry, R., McManus, T., Chyen, D., Lim, C., Brener, N. D., Wechsler, H. i Centers for Disease Control and Prevention (CDC). (2006). Youth risk behavior surveillance – United States, 2005. Morbidity and Mortality Weekly Report. Surveillance Summaries (Washington, D. C., 2002), 55(5), 1–108.
4 Spear, L. P.. (2000). The adolescent brain and age-related behavioral manifestations. Neuroscience & Biobehavioral Reviews, 24(4), 417-63.
5 Rosenberg, D. R. i Lewis, D. A. (2004). Changes in the dopaminergic innervation of monkey prefrontal cortex during late postnatal development: a tyrosine hydroxylase immunohistochemical study. Biological Psychiatry, 36(4), 272-7.
