Roditeljstvo je zahtjevna uloga koja uključuje ulaganje vremena u odgoj djeteta kao cjelovitog bića, zadovoljavanje njegovih potreba te pružanje sigurnosti, ljubavi i podrške. S obzirom na svoju kompleksnost, biti roditeljem nije uvijek jednostavan zadatak. Ponekad je roditeljstvo osjećaj neizmjerne sreće u igri s djetetom, ponos zbog njegovih uspjeha i zadovoljstvo gledanja svoje djece kako odrastaju. Ponekad se pak možemo osjećati kao da smo na rubu živaca jer, iako krećemo iz pozicije ljubavi i brige, neke situacije u nama izazivaju frustraciju ili ljutnju. To je sasvim uobičajeno i ne čini nas lošim roditeljima. Uslijed snažnih emocija moguće je da ponekad odreagirate burno, ali da ste istovremeno svjesni kako to nije ugodno ni za vas kao roditelja ni za vaše dijete. Zato je korisno razumjeti ljutnju u roditeljstvu.
Ljutnja je jedna od osnovnih ljudskih emocija koja nam pokazuje da situacija nije onakva kakva želimo da bude te da su prepreke pred kojima se nalazimo neopravdane – drugim riječima, osjećamo nepravdu i želimo je ukloniti. Primjerice, roditelj koji je zauzet kuhanjem može se naljutiti na dijete koje se želi igrati s njim jer ne vidi zašto ta igra ne može pričekati. Ljutnja je energizirajuća emocija koja nas navodi na djelovanje kako bismo promijenili neželjenu situaciju. Tako u danom primjeru roditelj može isključiti štednjak, na trenutak čučnuti s djetetom i zamoliti ga da se još neko vrijeme igra samo, ili pak može podviknuti na dijete da ga pusti na miru. Kako je intenzitet ljutnje često prevelik u odnosu na stvarnost prijetnje koju doživljavamo (jer je ljutnja nastala kao odgovor na prijetnje koje su u davnoj prošlosti bile mnogo veće od prijetnji s kojima se danas suočavamo), moguće je reagirati vrlo burno, destruktivno ili nasilno te kasnije žaliti zbog posljedica takvog „izljeva bijesa“. Takvo izražavanje ljutnje na neprimjeren način može dovesti do neugodnih posljedica: dijete ne razumije uvijek što je učinilo pogrešno, a roditelj može doživjeti krivnju zbog svoje reakcije. Ta krivnja može biti i veća nego što bi je doživio da je tako reagirao prema prijatelju ili partneru jer je svjestan da je odgovoran za djetetovu dobrobit.
Korisno je primijetiti da su roditelj i dijete koji se nalaze u sukobu zapravo često u istoj poziciji – nalaze se pred preprekom koju smatraju neopravdanom. Dijete osjeća ljutnju i frustraciju zbog nečega što percipira nepravednim, želi ukloniti tu nepravdu, ali ne zna kako te izražava to vrištanjem, lupanjem, odbijanjem roditeljskih zahtjeva ili pak šutnjom. Roditelj pak ne razumije djetetovo ponašanje i ne odobrava njegove postupke, želi da se prestane tako ponašati, ali ne zna što da učini kako bi to postigao. Razlika između odrasle osobe i djeteta jest u tome što odrasli imaju veću sposobnost regulacije emocija i razvijenije mehanizme kontrole vlastitog ponašanja, čime imaju i veću odgovornost postupiti prikladno. Dijete svoje nezadovoljstvo izražava prema van jer još ne razumije svoje emocije dovoljno dobro, ne zna što one znače ni kako ih jasno izraziti, zbog čega ih može izražavati na društveno neprihvatljiv način. Uloga je roditelja pomoći djetetu da se nauči izraziti, ali također znati upravljati vlastitim reakcijama i pokazati svojim primjerom kako regulacija emocija izgleda.
Djeca svoje ponašanje uče promatrajući odrasle i preslikavajući ponašanja koja vide na slične situacije. Ako dijete vidi roditelja koji ljutnju izražava agresijom, vikanjem ili apatijom, upravo će takve reakcije naučiti kao prikladne kada i samo osjeti takvu emociju. Ovdje je važno napomenuti kako djeca puno više uče iz primjera nego iz razgovora i objašnjavanja. Primjerice, ako roditelj objašnjava djetetu da nije u redu vikati ako nešto nije po njegovom, a taj isti roditelj potom viče na konobara koji mu je donio krivu narudžbu, dijete će „pokupiti“ ono ponašanje koje je vidjelo od roditelja, premda mu se objašnjavalo da to nije prihvatljivo.
Kako bismo se adekvatno nosili s ljutnjom, potrebno je prepoznati što je izaziva. U tome vam može pomoći tehnika semafora. Zeleno svjetlo predstavlja mirno stanje, žuto je stanje ljutnje koju možemo kontrolirati, a crveno je stanje gubitka kontrole nad ljutnjom. Pokušajte prepoznati koji događaji i ponašanja kod vas pridonose prelasku iz zone zelenog u zonu žutog svjetla. Tu je zonu ključno osvijestiti jer u njoj imamo veću mogućnost odmicanja od situacije i usmjeravanja na smanjivanje osjećaja ljutnje prije nego što impulzivno reagiramo. Iako je ljutnja snažna i eksplozivna emocija, ujedno je i najkraća pa već mali odmak od situacije može pomoći u smirivanju.
Kako biste se smirili, možete otići u drugu sobu i duboko disati dok se ne opustite. Postoje različite vježbe disanja koje vam u tome mogu pomoći, a mnogima pomaže i polako brojanje od 1 do 10 i unatrag. To su načini da maknete fokus s onoga što vas je naljutilo i smirenije pristupite problemu. Važno je naglasiti djetetu što ćete napraviti kako bi ono moglo naučiti da je to jedan od načina nošenja s ljutnjom. Možete reći Mama/tata se osjeća ljuto pa mora otići u svoju sobu i duboko disati da se umiri. Također je dobro izvan situacije koja je izazvala ljutnju dijete naučiti kako samo može smiriti svoje emocije (primjerice, odlaskom u drugu prostoriju ili brojanjem) jer će onda razumjeti što radite i u situaciji kada ste ljuti.
Ipak, nekada se nađemo u crvenoj zoni i u trenutku ljutnje napravimo nešto što požalimo – dignemo glas ili kažemo djetetu nešto ružno što zapravo ne mislimo. Tada je ključno ispričati se djetetu, ali na način koji naglašava da smo pogrešno reagirali, a ne da je pogrešno osjećati ljutnju. Ako kažemo Oprosti što sam bio/a ljut/a, dijete se može početi osjećati krivim kada se naljuti. Ljutnja je prirodna i dozvoljena kao i svaka druga emocija – ona nam daje do znanja da nam nešto smeta, a na nama je kako ćemo tu percipiranu nepravdu pokušati ispraviti. Zato je bolje reći Oprosti što sam vikao/la, odnosno naglasiti koje naše ponašanje nije bilo primjereni način izražavanja ljutnje. Nakon smirivanja vlastite i djetetove ljutnje, poželjno je razgovarati s djetetom o tome što se dogodilo i kako sljedeći put oboje možete bolje riješiti sukob.
Kao što se i odrasli prvo trebaju smiriti pa onda razmisliti o uzrocima svoje ljutnje, tako i djecu treba saslušati kada imaju izljeve ljutnje, a često i utješiti jer njihova ljutnja nerijetko proizlazi iz osjećaja nemoći. Uznemirenom djetetu teško je razumjeti što želimo od njega te ga postupci poput toga da se viče na njega mogu dodatno uznemiriti, a neće ga naučiti kako se treba ponašati. Zato pokušajte uznemirenom djetetu prvo pristupiti s utjehom – ne trebate popustiti njegovoj ljutnji i udovoljiti svim zahtjevima koje ima, već mu pokazati da ga razumijete i prihvaćate dok je ljuto te da su njegovi osjećaji važni i dozvoljeni. Nakon što se umiri, možete mu objasniti zašto u tom trenutku ne može biti po njegovom i naglasiti mu na koji način ubuduće može zatražiti nešto ili izraziti svoje nezadovoljstvo. U ovome vam može pomoći naš članak o postavljanju granica u odgoju.
Vjerujemo da kao roditelj činite najbolje što možete, da uviđate svoje povremene pogreške te da imate želju za promjenom i učenjem. To je samo po sebi pohvalno i uz takav ste stav na pravom putu prema uspješnijem i sretnijem roditeljstvu. Uz ustrajnost je važno imati i razumijevanja i blagost prema sebi jer su pogreške prirodni dio učenja – a i roditelji uče. Upamtite: nije važno biti savršen roditelj, važno je biti dovoljno dobar roditelj svom djetetu. Za nedoumice, podršku i „uho za slušanje“ možete nam se javiti na [email protected].
Literatura
Raising Children Network. (2020, lipanj 22). Anger & anger management ideas for parents. https://raisingchildren.net.au/guides/first-1000-days/looking-after-yourself/anger-management-for-parents
