U prošlom smo članku pisali o samoubojstvu i o znakovima koji mogu ukazivati na to da osoba ima suicidalne namjere. Ljudi koji razmišljaju o samoubojstvu često se osjećaju kao da nikome nije stalo do njih i kao da nitko neće patiti ako njih više ne bude bilo na ovome svijetu. No, takva se razmišljanja rijetko pokažu točnima. Od 70-ih godina prošlog stoljeća mislilo se da svako samoubojstvo na neki način pogodi najmanje šestero ljudi. Broj je predložio pionir znanstvenog proučavanja suicida Edwin Shneidman koji je do te procjene došao na temelju veličine prosječne američke primarne obitelji tih godina, pretpostavivši da samoubojstvo utječe prvenstveno na roditelje, braću i sestre te druge članove bliske obitelji preminulog¹. Ova se procjena dugo koristila u literaturi, no mnoge je znanstvenike mučilo pitanje je li taj broj podcijenjen. Ako malo bolje razmislimo, neobično je pretpostaviti da će nečija smrt pogoditi samo članove najbliže obitelji. Što je s prijateljima, kolegama, susjedima i poznanicima? Što je s osobama koje za samoubojstvo saznaju od drugih ili iz medija? Što uopće znači biti pogođen nečijim samoubojstvom?
Kako bi provjerili je li Shneidmanova procjena bila točna, znanstvenici su osmislili spektar intenziteta pogođenosti samoubojstvom koji se sastoji od četiri kategorije – izložen samoubojstvu (osobe koje poznaju, znaju za preminulog ili se poistovjećuju s njime), emocionalno pogođen samoubojstvom (poput osoba koje na neki način svjedoče samoubojstvu ili osoba koje ne tuguju nužno za preminulim, ali su pogođene njegovim samoubojstvom, kao što su npr. studenti u studentskom domu nakon što se kolega iz njihovog paviljona ubio), kratkoročno ožalošćen samoubojstvom (bliske osobe preminulog koje tuguju za njime) i dugoročno ožalošćen samoubojstvom (bliske osobe preminulog koje dugoročno tuguju za njime ili doživljavaju komplicirano tugovanje)². Što je netko bolje poznavao osobu koja je počinila samoubojstvo, to je veća vjerojatnost da će intenzitet tugovanja biti jači. No, ne smijemo zanemariti niti one koji su tek poznavali preminulu osobu ili je uopće nisu poznavali jer i sama izloženost vijesti o nečijem samoubojstvu može imati nepovoljan utjecaj na ljude. Ako na ovaj način promatramo broj ljudi koji su pogođeni samoubojstvom jedne osobe, tada prema istraživanjima dolazimo do broja od 135 ljudi³!
Iako proces tugovanja ima određene karakteristike koje su zajedničke svim tugujućim ljudima, ipak je svako tugovanje karakteristično za osobu koja ga doživljava i ovisi o odnosu koji je imala s preminulim. Tugovanje može biti cjeloživotni proces tijekom kojeg osoba nikada ne zaboravi koga je ili što izgubila, ali s vremenom nauči živjeti s time. Neki autori gubitak samoubojstvom nazivaju traumatskim tugovanjem, gdje se simptomi traume miješaju sa simptomima tugovanja. Traumatsko tugovanje može se javiti ako je nečija smrt iznenadna, uključuje nasilje ili značajne ozljede, ako se smatra da se smrt mogla izbjeći te ako se smrt smatra nepravednom i nepoštenom4, a svi ovi aspekti mogu se odnositi na smrt samoubojstvom. Ipak, samoubojstvo ne mora nužno za pogođene biti traumatsko iskustvo – doživljaj ovisi o mnogim čimbenicima.
Prva reakcija koja se može javiti na vijest o suicidu bliske osobe jest šok. U stanju šoka nam se može dogoditi da nam sve one jednostavne, svakodnevne stvari koje smo prije obavljali bez ikakvih teškoća postanu nesnosne i iznimno teške za obaviti – pripremanje jela, pospremanje stana, održavanje higijene, spavanje… Takvo je stanje prirodan odgovor na uznemirujuću vijest i predstavlja način na koji procesiramo tragične informacije, što nas štiti od toga da iskusimo mnoge preplavljujuće doživljaje odjednom. Zbog toga je korisno imati podršku okoline koja će nam omogućiti da ne trebamo brinuti o svakodnevnim obvezama, već će pospremanje, kuhanje i slične zadatke obaviti umjesto nas. Šok popušta s vremenom, ali ako primijetite da ste i dugo nakon nečijeg samoubojstva zaleđeni te da teško obavljate svakodnevne zadatke, korisno bi bilo potražiti podršku stručnjaka psihičkog zdravlja koji bi vam mogao pomoći u savladavanju tog stanja.
Ljudi koji tuguju nakon gubitka bliske osobe samoubojstvom često, osim početnog šoka, osjećaju različite osjećaje poput krivnje, zbunjenosti, ljutnje, srama, pa i olakšanja. Sve su to uobičajene reakcije na gubitak te ih se ne treba bojati niti ljutiti se na sebe što ih doživljavamo. Ne postoji „točna” reakcija na vijest da se netko blizak vama ubio. Svi su osjećaji dopušteni. Ljudi su često usmjereni na traženje smisla ili razloga zašto se osoba ubila, zbog čega se može javiti krivnja zbog nečega što (ni)smo rekli i/ili napravili za blisku osobu, kao i različita druga Što da (ni)sam…? i Što ako…? pitanja. Nakon što netko počini samoubojstvo, lako se može dogoditi da gledajući unatrag prepoznajemo sve znakove koji su ukazivali na tu mogućnost. No, istina je takva da što god odlučimo tražiti u prošlosti, pronaći ćemo, ili kako bi se drugim riječima moglo reći – lako je biti general nakon bitke. Kada gledamo unatrag i spajamo točkice, slijed događaja nam se čini jednostavan i razumljiv zbog čega se možemo pitati kako to da nismo shvatili da osoba razmišlja o samoubojstvu. No, taj slijed događaja nam je tada razumljiv upravo zbog toga što nam je ishod poznat. Mnogi ljudi pokazuju znakove rizične za samoubojstvo pa se na kraju ne ubiju, a mnogi ljudi ne pokazuju nikakve znakove pa ipak pokušaju samoubojstvo. Zbog toga je neizmjerno važno naglasiti: vi niste odgovorni za samoubojstvo bliske osobe. Često preuveličavamo utjecaj koji imamo na druge osobe zbog čega osjećamo krivnju nakon gubitka, a pitanja poput Što bi bilo kad bi bilo? samo dodatno potpiruju osjećaje krivnje i srama. Zbog toga može biti korisno napraviti popis svega onoga što ste napravili za blisku osobu – uključite sve one velike stvari koje ste napravili, kao i sve sitnice kojima ste joj pokazivali ljubav, nježnost i privrženost. Ovaj vam popis može biti koristan kada vam se jave pitanja koja u vama izazivaju krivnju i/ili sram.
Ako se osoba koju poznajete nosi sa samoubojstvom bliske osobe, nekoliko je stvari koje možete napraviti kako biste joj pomogli. Vjerujemo da je teško započeti razgovor i slušati patnju kroz koju osoba prolazi, ali ponekad je i samo slušanje dovoljno da osoba osjeti kako u svojoj okolini ima nekoga tko brine o njoj. Ne možete u potpunosti ukloniti tuđu patnju, ali možete im barem nakratko pomoći u nošenju s njom:
- Izrazite da vam je stalo do osobe. Jednostavna rečenica poput vidim da ti je teško, ali ovdje sam ako me trebaš šalje poruku da ste spremni dati podršku kada je osoba spremna primiti je.
- Budite direktni. Ne bojte se koristiti riječ samoubojstvo i razgovarati o onome što se dogodilo bez eufemizama.
- Aktivno slušajte. S vremena na vrijeme reflektirajte osjećaje koje primjećujete kod osobe. Rečenica poput čujem da si ljuta i zbunjena oko svega što se dogodilo šalje poruku da slušate što vam osoba govori. Ako pogriješite u prepoznavanju osjećaja, osoba će vas ispraviti i nastaviti dalje sa svojom pričom. Također nije važno da osobi ponudite odgovore i rješenja – jer ih u pravilu nema i ne možete ih naći – često je dovoljno razgovarati s osobom i poslušati što ona ima za reći.
- Pitajte kako možete pomoći. Ponekad je ljude sram tražiti pomoć, stoga je korisno da se sami ponudite, bilo da se to odnosi na svakodnevne zadatke ili pak traženje stručne pomoći ako je osoba želi.
Samoubojstvo je kompleksan događaj koji ima mnoge uzroke, a ti su uzroci puno dublji od nedavne svađe, propuštenog poziva ili prekida veze. Važno je osvijestiti kako nitko nije kriv za samoubojstvo, već je to tragičan i tužan događaj koji poziva na zajedništvo i međusobno pružanje podrške. Dajte si vremena. Tugovanje traje onoliko koliko treba trajati, a to je često duže od onoga što bi tugujuća osoba htjela. Zbog toga budite strpljivi sa sobom i s drugima, ali i potražite podršku jer se ne morate s intenzivnim osjećajima nositi sami. Ako se nosite sa samoubojstvom bliske osobe i osjećate da vam je potrebna podrška, slobodno nam se javite na [email protected], naš vam je sandučić uvijek otvoren.
Literatura
¹ Shneidman, E. (1972). Predgovor. U A. Cain (Ur.), Survivors of suicide (pp. ix–xi). Charles C. Thomas.
2 Cerel, J., McIntosh, J., Nemeyer, R., Maple, M. i Marshall, D.(2014). The continuum of “survivorship”: Definitial issues in the aftermath of suicide. Suicide and Life-Threatening Behavior, 44(6), 591-600.
3 Cerel, J., Brown, M., Maple, M., Singleton, M., van deVenne, J., Moore, M. i Flaherty, C. (2018). How many people are exposed to suicide? Not six. Suicide and Life-Threatening Behavior.
4 Barlé, N., Wortman, C. B. i Latack, J. A. (2017). Traumatic bereavement: Basic research and clinical implications. Journal of Psychotherapy Integration, 27(2), 127–139.
