Site Loader

Kada bismo vas zamolili da zamislite neki zvuk koji vam je neugodan ili vas pomalo iritira, vjerujemo da biste se dosjetili barem jednog. Možda bi to bilo mljackanje tijekom jela, zvuk vašeg alarma ili pak zvuk bušilice. Taj bi vas zvuk vjerojatno blago zasmetao ili vam preusmjerio pažnju prema svom izvoru, no ne bi vas značajnije omeo ili uznemirio. Ipak, određeni broj ljudi doživljava intenzivniju reakciju prilikom izloženosti pojedinim zvukovima. Takva pojava naziva se mizofonija, a opisuje se i kao „mržnja prema zvukovima“.

Mizofonija je stanje u kojem osoba negativno reagira na određene zvukove, pri čemu se javljaju neposredne i intenzivne emocionalne (anksioznost, ljutnja) te fiziološke reakcije (povećanje broja otkucaja srca, pojačano znojenje).1 Prvi se znakovi mizofonije najčešće javljaju na prijelazu iz kasnog djetinjstva u adolescenciju te se kasnije nastavljaju razvijati. Reakcije koje osoba doživljava ne javljaju se na sve zvukove, već samo na određene, takozvane zvukove okidače. Ti su zvukovi najčešće pozadinski zvukovi koje proizvodi čovjek poput kihanja, puhanja nosa, pucketanja balončića žvakaće gume, mljackanja, zijevanja, klikova kemijske olovke, lupkanja obuće o pod i slično. Osim zvukova koje proizvodi čovjek, okidač mogu biti i drugi zvukovi kao što su otkucaji sata, glasanje životinja ili zvuk prijevoznih sredstava. Kako bismo vam u neku ruku dočarali što osoba s mizofonijom osjeća, pokušajte zamisliti kakvu biste reakciju doživjeli kada biste čuli zvuk grebanja noktiju po školskoj ploči. Nešto slično tome, samo jačeg intenziteta, doživljavaju osobe s mizofonijom kada čuju zvukove okidače. Osobe s mizofonijom svoje reakcije na zvukove okidače opisuju na različite načine: neki te zvukove doživljavaju kao bol u ušima ili glavi, neke prođu trnci ili se naježe, a neki doživljavaju intenzivne osjećaje frustracije, bijesa ili panike te ponekad imaju poriv udariti osobu koja proizvodi zvuk kako bi on prestao, što može biti uznemirujuće ako zvuk proizvodi njima bliska osoba. Dakle, mizofonija obuhvaća više od same uznemirenosti prilikom izlaganja određenim zvukovima i može značajno utjecati na svakodnevni život.

Reakcije koje osoba s mizofonijom doživljava mogu ometati njezine svakodnevne aktivnosti te joj otežavati komunikaciju s drugima. Osobe s mizofonijom često razvijaju takozvanu anticipatornu anksioznost (anksioznost pri razmišljanju o događajima koji bi se mogli dogoditi u budućnosti, odnosno anksioznost „unaprijed“) vezanu za situacije u kojima bi mogla biti u doticaju sa zvukovima okidačima, zbog čega počinje izbjegavati te situacije.2 Primjerice, netko kome smetaju zvukovi koji se proizvode tijekom jela može početi izbjegavati odlaske u restorane ili na obiteljska slavlja znajući da će se tamo morati suočiti s tim zvukovima i doživjeti neugodne reakcije na njih. Time osoba često gubi i prilike za socijalne kontakte, pogotovo ako okolina nema razumijevanja za njeno ponašanje. Ljudi koji nemaju mizofoniju ne mogu uvijek razumjeti kako je osobama s mizofonijom te mogu smatrati da one pretjeruju ili da se ponašaju čudno ili bezobrazno ako izbjegavaju određene socijalne situacije, što može dovesti do ljutnje prema osobama s mizofonijom ili njihova izoliranja.

Ovu pojavu potrebno je razlikovati od hiperakuzije (pretjerane osjetljivosti na buku i glasne zvukove), kao i od fonofobije (straha, tj. fobije od određenih zvukova).3 Također, mizofonija najčešće nije povezana s oštećenjem sluha. Prema onome što se do sada zna, mizofonija se smatra refleksnom reakcijom.3 Ona nije urođena već nastaje učenjem, odnosno uparivanjem zvuka sa stresnom reakcijom. Kada se zvuk i stresna reakcija dogode istovremeno (primjerice, ako kolega iza nas često zijeva tijekom ispita za koji nismo učili), stvori se neuronska veza između centra za sluh koji registrira zvuk, autonomnog živčanog sustava koji nadzire funkcije poput disanja i znojenja te limbičkog sustava koji je zaslužan za nastanak emocija. Jednom kada nastane ta veza, to jest kada se upare stresna reakcija i npr. zvuk zijevanja, mozak „zapamti“ to uparivanje te svaki sljedeći put kada čuje zvuk zijevanja, pokreće stresnu reakciju (jer je mozak „naučio“ da oni idu jedno s drugim). Time se veza između zvuka i stresne reakcije dodatno ojačava i održava te reakcije na zvuk okidač s vremenom mogu postati snažnije. Iako nije potpuno jasno što uzrokuje ovakav fenomen, pokazalo se da se mizofonija nešto češće javlja kod ljudi koji generalno doživljavaju više razine stresa i anksioznosti ili kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja.2 Da uistinu dolazi do spomenutih reakcija pokazuje i istraživanje u kojem su skupini osoba s mizofonijom te kontrolnoj skupini (bez mizofonije) puštali zvukove okidače prateći njihove fiziološke reakcije, kao i aktivnost u mozgu. Pokazalo se da su osobe s mizofonijom doživjele povećanje broja otkucaja srca i povećano znojenje u odnosu na kontrolnu skupinu, a uočena je i povećana aktivnost u dijelovima mozga zaduženima za percepciju i emocionalno procesiranje.4 Ovaj nam nalaz ukazuje na to da osobe s mizofonijom doista na drukčiji način doživljavaju i reagiraju na određene zvukove.

Ovaj fenomen prvi je put opisan u okviru audiologije, a do danas se još vode rasprave o tome treba li se mizofonija uvrstiti u psihičke poremećaje.2 S jedne strane, kako bi se neko stanje službeno smatralo psihičkim poremećajem, ono mora zadovoljavati određene kriterije. Ono što je problematično kod mizofonije jest da neki koncepti još uvijek nisu dovoljno jasno definirani (npr. koje su ključne emocionalne reakcije na zvukove okidače), što otežava zadovoljavanje tih kriterija. S druge strane, o ovoj je pojavi važno govoriti jer utječe na kvalitetu života pojedinaca koji se s njom suočavaju, što je upravo jedan od kriterija psihičkog poremećaja. Budući da mizofonija ipak (još) nije klasificirana kao poremećaj, njezino dijagnosticiranje također može biti otežano. To nadalje može otežati pružanje ispravnog oblika pomoći jer se simptomi mizofonije lako mogu pripisati drugim audiološkim ili psihičkim stanjima. Uspješnost tretmana za mizofoniju još se uvijek ispituje, a do sada su najveću učinkovitost pokazale terapija koja se koristi pri liječenju tinitusa (engl. tinnitus retraining therapy) te kognitivno-bihevioralna terapija.

Iako je mizofonija još uvijek relativno nov fenomen koji je potrebno dodatno izučavati, važno je da se o njemu počne govoriti kako bi se osobama s ovim stanjem moglo pružiti odgovarajuće razumijevanje i podrška. Ako sumnjate da se netko vama blizak suočava s mizofonijom ili ste se sami u njoj prepoznali, možete nam se javiti na [email protected].

 


Literatura

1 Cavanna, A. E. i Seri, S. (2015). Misophonia: current perspectives. Neuropsychiatric Disease and Treatment, 11, 2117–2123.

2 Taylor, S. (2017). Misophonia: A new mental disorder? Medical Hypotheses, 103, 109-117.

3 Dozier, T. (2016). What is Misophonia? Misophonia Institute. https://misophoniainstitute.org/what-is-misophonia/

4 Kumar, S., Tansley-Hancock, O., Sedley, W., Winston, J. S., Callaghan, M. F., Allen, M., Cope, T. E., Gander, P. E., Bamiou, D.-E. i Griffiths, T. D. (2017). The Brain Basis for Misophonia. Current Biology 27(4), 527–533.

Post Author: kako si?