Site Loader

Kompleksnost ljudskih emocija i doživljaja, životnih situacija i okolnosti za neke ljude ponekad može biti preplavljujuća i pobuditi osjećaje bespomoćnosti ili beznađa. U takvim trenucima bol koju osoba osjeća može biti nesnosna, a činjenica da se ta bol pritom čini neopipljivom može je činiti još težom za podnijeti. Naspram toga, fizička bol može djelovati poznato i lakše za izdržati te osoba zbog toga može pribjeći samoozljeđivanju. Ovo je ponašanje često obavijeno tajnom, ali radi se o porivu koji nije rijedak i koji se uz odgovarajuću podršku može prebroditi.

 

Samoozljeđivanje se odnosi na svako ponašanje kojim si osoba namjerno nanosi ozljede ili bol kako bi se nosila s teškim osjećajima, bolnim sjećanjima ili preplavljujućim situacijama i iskustvima1. Takvo ponašanje može biti direktno usmjereno na fizičko ozljeđivanje (npr. rezanje, grebanje ili paljenje kože, čupanje kose ili krasta, udaranje tijela ili zidova i slično), ali može se raditi i o ponašanjima koja osobi indirektno štete poput prejedanja ili izgladnjivanja, pretjerane tjelovježbe, prekomjernog korištenja psihoaktivnih tvari ili upuštanja u riskantne seksualne odnose. Neki ljudi uvijek koriste isti način, a neki ih koriste više. Ono što je ponašanjima zajedničko jest da ih osoba čini kako bi si svjesno naškodila.

Samoozljeđivanje može biti uzrokovano različitim faktorima, a u njegovoj je pozadini obično velika emocionalna patnja – osobe koje se samoozljeđuju u pravilu izjavljuju o osjećajima beznađa i bezvrijednosti. Neke osobe i nisu sasvim sigurne zašto se ozljeđuju, već to rade kako bi se nosile sa snažnim emocijama, a kod nekih je samoozljeđivanje povezano sa specifičnim događajima poput traumatskih iskustava. Osobe takvo ponašanje često vide kao jedini izlaz iz preplavljujućih osjećaja jer imaju dojam da se nemaju kome obratiti, a da snažne emocije koje doživljavaju ne mogu izdržati ili se s njima suočiti sami. Razlozi zbog kojih se ljudi samoozljeđuju uključuju1:

  • izražavanje nečega što je teško staviti u riječi;
  • pretvaranje nevidljivih misli i osjećaja u nešto vidljivo ili emocionalne boli u fizičku;
  • postizanje osjećaja olakšanja i ublažavanje preplavljujućih emocija ili misli;
  • nošenje s osjećajem tuposti, isključenosti ili disocijacije (osoba želi osjetiti nešto kada ne osjeća ništa);
  • postizanje osjećaja kontrole ili samokažnjavanje;
  • izražavanje suicidalnih osjećaja i misli bez pokušavanja suicida.

Ovdje bismo voljeli naglasiti dvije stvari. Prva je da samoozljeđivanje ne mora nužno ukazivati na postojanje suicidalnih misli ili namjera. Ono može biti praćeno suicidalnošću, ali nije isto što i pokušaj suicida – ozljede nastale samoranjavanjem najčešće nisu životno ugrožavajuće. Neke se suicidalne osobe čak ozljeđuju kako bi prestale razmišljati o samoubojstvu. Ipak, radi se o simptomu emocionalne boli koji se svakako treba shvatiti ozbiljno. Osobe koje se samoozljeđuju mogu biti više rizične za razvoj suicidalnih misli i važno je potražiti podršku za emocije koje se nalaze u podlozi samoozljeđivanja2. Sve su emocije prirodne i dozvoljene, ali to ne znači da osoba kroz njih mora prolaziti sama ili u tišini te da joj to nije teško izdržati. Emocije se mogu izbaciti i riječima, a pritom je važno da te riječi netko uistinu i čuje.

Druga stvar koju bismo voljeli naglasiti jest da samoozljeđivanje najčešće ne služi za traženje pažnje – dapače, mnoge osobe koje se samoozljeđuju vrlo pažljivo skrivaju svoje ozljede od drugih, rade ih na dijelovima tijela koja su rijetko izložena pogledu i ne žele razgovarati o tom ponašanju. Osobe koje se samoozljeđuju često izbjegavaju aktivnosti tijekom kojih bi se njihove rane mogle vidjeti poput grupnih sportova ili plivanja, a ponekad i propuštaju aktivnosti kako bi se brinule o svojim ranama. Optužbe da se osoba ozljeđuje samo kako bi dobila pažnju mogu biti bolne i dodatno izolirati osobu koja je potražila pomoć za svoje ponašanje. Uostalom, što je tako loše kod traženja pažnje? Ako netko želi pokazati da im je teško i dobiti pomoć, trebamo ih shvatiti ozbiljno i pružiti im potrebnu pažnju. Jaka emocionalna uznemirenost može utjecati na sposobnost osobe da direktno traži ono što joj je potrebno1, pa podršku drugih može potražiti kroz ponašanja koja privlače pažnju poput samoozljeđivanja. U tom je slučaju potrebno osobu podučiti adekvatnijim načinima traženja pomoći i pažnje.

 

Tko se ozljeđuje i zašto?

Ne postoji tipičan profil osobe koja se samoozljeđuje. Bilo tko može osjetiti poriv da si naudi. Takvo ponašanje mogu potaknuti različiti stresori – kod mladih osoba to može biti primjerice nasilje u školi, kod odraslih pritisak na poslu, a kod starijih smrt partnera. Najrizičnije su osobe koje su proživjele traumatsko iskustvo, zlostavljanje ili zanemarivanje te osobe koje često konzumiraju alkohol ili droge2. Samoozljeđivanje je ipak najčešće kod adolescenata, kada je povezano s teškoćama u razvoju identiteta3, iako se može pojaviti i kasnije u životu. Procjenjuje se da se oko 17% adolescenata3, 10% mladih4 i 4% odraslih5 samoozljeđuje. Zadnjih je godina to ponašanje sve učestalije, a najčešće je kod adolescenata u dobi od 15 i 16 godina3. Prema mnogim istraživanjima ono se češće javlja kod žena, ali postoje i dokazi da se pojavljuje jednako često kod žena i muškaraca5. Postoji razlika u načinima samoozljeđivanja, pri čemu su žene sklonije očitim načinima poput rezanja, a muškarci možda češće pribjegavaju indirektnim načinima poput riskantnog seksualnog ponašanja koje je teže prepoznati kao samoozljeđivanje.

Nekada se samoozljeđivanje smatralo simptomom koji ukazuje isključivo na granični poremećaj ličnosti. Zadnjih se godina ovo ponašanje pojavljuje i u sklopu kliničke slike drugih poremećaja poput anksioznog poremećaja i PTSP-a, velikog depresivnog poremećaja i bipolarnog afektivnog poremećaja te poremećaja prehrane, ali i kod osoba koje nemaju dijagnosticirane smetnje psihičkog zdravlja. Pretpostavlja se da je za to djelomično zaslužan utjecaj medija i društvenih mreža na kojima se samoozljeđivanje popularizira, a djelomično i globalni trend porasta depresivnih i anksioznih smetnji koje mogu dovesti do različitih oblika samodestruktivnog ponašanja. Samoozljeđivanje samo po sebi nije psihički poremećaj, nego ponašanje koje ukazuje na to da postoji potreba za učenjem boljih strategija nošenja s vlastitim emocijama i doživljajima2. Kada osoba ne zna kako se nositi sa svojim emocijama, samoozljeđivanje joj može služiti kao olakšanje.

Poriv za samoozljeđivanjem može početi preplavljujućim bijesom, frustracijom ili boli2. Nakon samoozljeđivanja dolazi do kratkoročnog osjećaja olakšanja, a fizičke ozljede mogu potaknuti i lučenje endorfina koji poboljšavaju raspoloženje2. Međutim, ono ne utječe na uzrok uznemirenosti, a istovremeno može potaknuti nove neugodne misli i osjećaje poput srama i krivnje te dugoročno dovesti do pogoršanja stanja1. Neugodne emocije koje samoozljeđivanje izaziva mogu dovesti do ponavljanja poriva za samoozljeđivanjem, čime osoba ulazi u svojevrstan začarani krug i razvija dugoročnu naviku4. Jednom kada se osoba nauči oslanjati na samoozljeđivanje kao način nošenja s neugodnim emocijama, prestanak može biti dugotrajan i težak.

 

 

Ipak, pomoć je dostupna i oporavak je moguć. Više o tome kako prestati sa samoozljeđivanjem i kako pomoći bliskoj osobi koja se nosi s ovim problemom možete pročitati u našem sljedećem članku. Ako u tom procesu trebate dodatne informacije ili osjećate potrebu za podrškom, naš vam je sandučić otvoren na [email protected]. Možete se javiti i na Hrabri telefon na broj 116 111 (za djecu i tinejdžere) ili 0800 0800 (za roditelje) radnim danom od 9 do 20 sati te na njihov chat.

 


Literatura

1 Mind. (bez datuma). What is self-harm? https://www.mind.org.uk/information-support/types-of-mental-health-problems/self-harm/about-self-harm/

2 National Alliance on Mental Illness. (bez datuma). Self-harm. https://www.nami.org/About-Mental-Illness/Common-with-Mental-Illness/Self-harm

3 Ercegović, N., Paradžik, Lj., Boričević Maršanić, V. i Marčinko, D. (2018). Nesuicidalno samoozljeđivanje i razvoj identiteta kod adolescenata. Socijalna psihijatrija, 46(4), 457–470.

4 Mental Health Foundation. (bez datuma). The truth about self-harm for young people and their friends and families. https://www.mentalhealth.org.uk/publications/truth-about-self-harm.

5 Berzati, M. (21. ožujka 2017). Samoozljeđivanje: zašto si nanosimo bol? Savjetovalište Žarooljica. https://zarooljica.com/2017/03/21/samoozljedivanje-zasto-si-nanosimo-bol/

 

Post Author: kako si?

One Reply to “Samoozljeđivanje”

Comments are closed.