Site Loader

Obuzela me neizreciva tjelesna iscrpljenost. (…) Najbeznačajniji zadatak postajao je nepremostiva prepreka. Napokon su mentalna i tjelesna naprezanja postala nepodnošljiva; umorni mišići otkazali su poslušnost, moj misaoni aparat odbijao je raditi, sve su ambicije nestale. Svoj opći osjećaj mogao bih sažeti u poznatu uzrečicu „Kakva korist od toga?“ Silno sam se trudio nešto postići, no trud je izgledao uzaludnim. Život se činio posve ispraznim.

Ovim je riječima svoje iskustvo opisala osoba pogođena depresijom. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, 2015. od depresivnih je poremećaja patilo 4,4% svjetske populacije, dok je u Hrvatskoj ta brojka 5%1. Prema učestalosti javljanja depresivni su poremećaji na prvom mjestu među psihičkim poremećajima. U ovom ćemo članku pobliže opisati što su depresivni poremećaji – veliki depresivni poremećaj i distimija.

 

Veliki depresivni poremećaj ili unipolarna depresija, uz bipolarni afektivni poremećaj, jedan je od dva glavna poremećaja raspoloženja koje obilježavaju onesposobljavajuće poremetnje emocija2. Radi se o emocionalnom stanju koje karakterizira velika tuga, osjećaji krivnje, besmisla i bezvrijednosti, povlačenje od drugih i od aktivnosti koje uobičajeno pružaju zadovoljstvo te promjene u spavanju, apetitu i seksualnoj funkciji. Kao što većina ljudi ponekad iskusi anksioznost, mnogi će proživjeti i razdoblja velike tuge, no za većinu ona neće biti toliko duga i učestala kao kod depresije. Primarni su simptomi depresije tužno raspoloženje te gubitak zanimanja za uobičajene aktivnosti i osjećaja ugode koji ih prati. Osim primarnih, za depresiju se vežu i sljedeći simptomi3:

  • promjene u spavanju – teškoće usnivanja i nesanica ili velika žudnja za snom te pretjerano spavanje;
  • promjena razine aktivnosti – usporenost, pasivnost i bezvoljnost ili ubrzanost, uzbuđenost i tjelesni nemir;
  • slab apetit i mršavljenje ili pojačan apetit i debljanje;
  • teškoće u seksualnom funkcioniranju;
  • nedostatak energije, snažan umor;
  • manjak motivacije i volje za obavljanjem aktivnosti;
  • negativno samopoimanje, samooptuživanje i samookrivljavanje, osjećaj bezvrijednosti i krivnje;
  • teškoće s koncentracijom, usporeno razmišljanje i neodlučnost;
  • ponavljajuće morbidne misli ili razmatranje samoubojstva.

Promjene u spavanju, apetitu i razini aktivnosti mogu ići u oba smjera – važno je da postoji odstupanje od uobičajenog ponašanja, a ono se različito manifestira kod različitih ljudi. Neke osobe s depresijom imaju teškoća sa spavanjem, dok druge počnu spavati više nego inače, nekima oslabi apetit, a nekima se pojača, i slično.

Depresivno razmišljanje obilježavaju negativne misli o sebi, o svijetu i o budućnosti (tzv. negativna trijada) te kognitivne distorzije2, primjerice crno-bijelo mišljenje i katastrofiziranje. Osobe koje imaju veliki depresivni poremećaj često vjeruju da su bezvrijedne, manjkave, bespomoćne i nevrijedne ljubavi, smatraju svijet lošim mjestom punim nepravde, tuge i patnje te očekuju da će budućnost biti jednako nesretna ili još lošija i da će njihovi planovi i ponašanja imati nepovoljan ishod. Karakteristični su i osjećaji bespomoćnosti i beznađa.

Neki ljudi doživljavaju depresivno raspoloženje i manjak zadovoljstva te nekoliko drugih simptoma tijekom dužih razdoblja, ali u manjem intenzitetu od očekivanog za veliki depresivni poremećaj. Za njih bi se moglo reći da doživljavaju distimiju. Distimija je kronični poremećaj u kojemu je osoba dugoročno snižena raspoloženja i često je se može opisati kao pesimističnu, pasivnu, pretjerano kritičnu ili sklonu žaljenju. Uz distimiju se može, ali i ne mora, pojaviti i depresija. Distimija se često uoči tek uz dijagnosticiranu depresiju jer mnoge distimične osobe prihvate svoje stanje kao odraz vlastite osobnosti i nešto nepromjenjivo4.

 

Uzroci depresije tek su djelomično razjašnjeni, no postoje brojni biološki, psihološki i socijalni čimbenici koji utječu na vjerojatnost njene pojave. Osobe čiji bliski srodnici imaju unipolarnu depresiju ili bipolarni poremećaj češće obolijevaju od velikog depresivnog poremećaja, što ukazuje na postojanje genetske komponente. Kod depresije često postoje i promjene u sustavu neurotransmitera (kemijskih prijenosnika informacija u mozgu), zbog čega se ona često uz psihoterapijski tretman liječi i lijekovima.

Od socijalnih faktora koji se povezuju s nastankom depresije značajni su učestali i kronični stres, traumatski događaji kao što su smrt voljene osobe ili prekid veze, siromaštvo i nezaposlenost4. Rizik za razvoj depresije povećavaju i određene fizičke bolesti (neke izravno, primjerice bolest štitnjače čiji hormoni utječu na raspoloženje, a neke neizravno zbog smanjenja kvalitete života kao posljedice bolesti) te druge psihičke teškoće kao što su anksioznost, zlouporaba alkohola i drugih psihoaktivnih tvari, shizofrenija te rani stadiji demencije5. Ovo ne znači da će svaka osoba koja doživi nešto od navedenog razviti veliki depresivni poremećaj, ali ovi događaji mogu poslužiti kao svojevrstan okidač kod ljudi koji već imaju određenu predispoziciju za razvoj depresije.

 

Stigma vezana za doživljavanje teškoća psihičkog zdravlja može dovesti do kasnijeg prepoznavanja problema i odgađanja traženja pomoći, no depresija je bolest koja ne diskriminira i može pogoditi mnoge ljude neovisno o njihovim životnim uvjetima. Ona nije znak slabosti, već zahtijeva liječenje kao i druge bolesti. Depresija nipošto nije „samo lijenost“ niti osoba može odlučiti da prestane biti depresivna i da se vrati uobičajenom životnom ritmu. Za ovaj se poremećaj vežu brojni simptomi koji mogu značajno narušavati funkcioniranje, a manjak volje i motivacije mogu traženje pomoći učiniti dodatno izazovnim. Veliki depresivni poremećaj uspješno se liječi, pri čemu se najčešće koriste kognitivno-bihevioralna, interpersonalna i psihodinamska psihoterapija.

Ako prepoznajete znakove depresije kod bliskih osoba ili kod sebe, traženje pomoći ključan je korak. Za pružanje podrške i prvu pomoć za psihičko zdravlje, tu smo i mi: možete nam se javiti na [email protected].

 


Literatura

¹Hrvatski zavod za javno zdravstvo (2020). Mentalni poremećaji u Hrvatskoj. https://www.hzjz.hr/sluzba-epidemiologija-prevencija-nezaraznih-bolesti/odjel-za-mentalne-poremecaje/

² Davison, G. C. i Neale J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Naklada Slap.

³ American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (peto izdanje). APA.

4 Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). (1994). Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema: MKB-10 – deseta revizija. Medicinska naklada.

5 Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). (2017). Depression and Other Common Mental Disorders: Global Health Estimates.

Post Author: kako si?