Čovjek je po prirodi znatiželjan, a svijet veliko, neizvjesno, ne do kraja istraženo mjesto puno neodgovorenih pitanja. Kako su se civilizacije i znanost razvijali, brojna su pitanja dobila svoje odgovore, no neke velike, egzistencijalne dvojbe još nas uvijek zaokupljaju. U nedostatku opipljivih odgovora, ljudi su od pamtivijeka tražili način da si objasne neobjašnjivo i dolazili do ideje da je svijet malo manje nesigurno mjesto ako vjerujemo u to da njime vlada neka viša, mudrija, moćnija, nama nedostupna sila. Prva takva vjerovanja razvila su se još u drevnim civilizacijama, kada ljudi nisu znali objasniti vremenske promjene i druge prirodne pojave pa su ih pripisivali volji bogova, a s vremenom su se ta vjerovanja razvijala, mijenjala i usustavila u religije kakve poznajemo danas. Religija je naziv za sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i ponašanja kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetomu, odnosno prema onomu što vjeruje da objašnjava porijeklo i svrhu ljudskog života i svijeta, a često je usko povezana s moralom i moralnim motivima.¹
Kao i psihologija, religija također nastoji ponuditi neka objašnjenja o ljudima i ljudskom djelovanju, pružiti načine za nošenje s izazovnim životnim situacijama i emocionalno iscrpljujućim događajima, poticati ljude da njeguju vlastite snage i razvijaju svoje potencijale te pomoći u oblikovanju ljudskog ponašanja i postizanja osjećaja zadovoljstva. Iako imaju različite temelje – psihologija polazi od znanstvenog pristupa i zasniva se na onom kritičkom i dokazivom, dok religija polazi od duhovnosti i temelji se na vjerovanjima, tradicijama i interpretacijama – one se zapravo nadopunjuju i nude cjelokupnu sliku ljudskog bića, u skladu s biopsihosocijalnim modelom.² I psihologija i religija imaju isti cilj: pružiti ljudima podršku, prihvaćanje, razumijevanje, olakšanje, nadu, praktičnu pomoć i sustav na koji se mogu osloniti. Religija može biti saveznik psihičkog zdravlja u kojemu ljudi pronalaze utjehu i sigurnost, no da bi njeni pozitivni utjecaji bili izraženi, ona mora biti obilježena tolerancijom, uključivosti, poticanjem osobne slobode i odgovornosti te kritičkim sagledavanjem postojećih vjerskih praksi. S druge strane, nezdravi pristup religioznosti koji se temelji na iskrivljenoj predodžbi o božanstvu(ima), slijepom praćenju pravila, prijetnji kaznom te osjećajima krivnje i straha koje on proizvodi može pridonijeti narušavanju psihičkog zdravlja. Psihološka dobrobit i religioznost međusobno su isprepletene, a religiozni ljudi kojima je teško najviše mogu profitirati od kombinacije znanstvenog i religijskog pristupa koji se međusobno ne isključuju niti si kontriraju, već se nadopunjuju i ističu pojedinačne snage. Oni koji nisu religiozni, utjehu u teškim životnim razdobljima pronalaze na druge načine.
Zdrava religioznost
Značajan broj istraživanja pokazao je da religioznost može biti zaštitni čimbenik pri nošenju s različitim stresnim situacijama i simptomima, a posebice kada se radi o gubicima, bolestima, prirodnim katastrofama ili situacijama opasnim po život.³ Vjerovanje u nadnaravno može nam dati potporu koja nam je potrebna da pronađemo snagu u sebi da se s nečime suočimo (jer, ako neka viša sila vjeruje u nas, zašto ne bismo i mi sami vjerovali u sebe?) ili nam pomoći da pronađemo smisao i nadu u onome što je racionalno teško prihvatiti ili objasniti (poput smrti). U tom smislu, religioznost je kao oklop koji nosimo, a koji nas jača optimizmom koji se nalazi u vjerovanju da postoji neki viši plan, neki razlog, nešto zbog čega će trenutne nevolje imati smisla. Pokazalo se da prakticiranje internalizirane religioznosti, odnosno življenja u skladu s pozitivnim vrijednostima koje religija ističe i religijskih rituala (npr. molitve) može imati blagotvorne učinke na borbu protiv depresije, cjelokupnu psihološku dobrobit ili čak brži oporavak od tjelesnih bolesti.³ Uz to, pozitivan učinak uočen je i kao rezultat samog čina molitve koja je po svojoj prirodi meditativna jer se temelji na ritmičnom ponavljanju određenih fraza te time aktivira područja u mozgu uključena u regulaciju emocionalnih odgovora, što ima smirujući efekt koji možemo usporediti s mindfulnessom.²
No, svi ovdje navedeni učinci povezani su sa zdravom religioznosti, odnosno s vjerovanjem u božanstvo (ili božanstva) koje voli, oprašta i suosjeća i koje potiče na to da se na isti način odnosimo sami prema sebi i prema drugima. Zdrava religioznost poziva na uključivost i toleranciju, na rast i kritičko rasuđivanje u skladu s novim informacijama, na slobodu i odgovornost, ali bez apsolutnih i jednoznačnih odgovora.⁴ Ona pomaže ljudima da pomognu samima sebi kroz integriranje uvjerenja o opraštanju, ljubavi i suosjećanju kao temeljnim vrijednostima koje kontinuiranim ponavljanjem jačaju neuralne veze u mozgu i stvaraju snažne, lako dostupne neuronske putove – drugim riječima, mozak postaje utreniran u traženju odgovora na situacije koji su u skladu s tim vrijednostima.² Jednostavno rečeno, ako vjerujemo da postoji božanstvo koje je istovremeno blagonaklono i pravedno, tada smo spremniji prihvatiti vlastite nedostatke i životne nedaće kao dio puta, što nam može dati snagu da se s njima suočimo na konstruktivan i produktivan način.
Nezdrava religioznost
S druge strane, ako božanstvo u koje vjerujemo interpretiramo kao kažnjavajuće, prijeteće ili nepouzdano, ako se ono u našoj predodžbi hrani osjećajem straha i prijetnjom o napuštanju ako mu se suprotstavimo, tada govorimo o nezdravoj religioznosti koja može imati štetne posljedice po zdravlje, poput povećane depresivnosti ili snižene kvalitete života.² Jednako kako vjerovanja o blagonaklonom božanstvu jačaju neuronske puteve povezane sa samosuosjećanjem i samoefikasnosti, tako religioznost koja religijske zapise interpretira u vidu negativnog stava prema onome što je različito, kritiziranja onoga što smatra pogrešnim, kažnjavanja i netrpeljivosti potiče stvaranje negativnih vjerovanja o sebi i svijetu i potiče nas da živimo u stalnom strahu, što može povećati razine stresa koje doživljavamo. Također, ako neugodna ili nepovoljna iskustva koja doživimo percipiramo kao kaznu od strane svemoćnog božanstva, tada možemo biti manje skloni djelovati kako bismo promijenili svoju situaciju i pozitivno utjecali na nju jer imamo dojam da smo zaslužili ono što nam se događa. Primjerice, osoba koja vjeruje da je bolest poput alkoholizma božja kazna mogla bi biti manje sklona potražiti pomoć i poduzeti korake da dobije podršku i liječenje koje zaslužuje.²
Nadalje, korištenje straha i krivnje kao motivatora može dovesti do negativnih društvenih posljedica u kojima religijske strukture nametanjem pretjerano strogih pravila pod krinkom vjere i božje pravednosti stvaraju plodno tlo za širenje mržnje, zlostavljanja i opresije te za moralističko ograničavanje ljudskih sloboda. Religioznost koja ne ostavlja prostor za propitivanje i nove spoznaje, koja negira mogućnost učenja iz grešaka, koja traži potpunu pokornost i poniznost lako može postati izvor pogrešnih tumačenja koja zagovaraju diskriminaciju. Ako postoji samo jedna ispravna dogma, tada ne postoji puno prostora za različitost jer sve što nije istovjetno je pogrešno, a sve što je pogrešno mora biti kažnjeno – to stvara plodno tlo za isključujuća uvjerenja poput rasizma, seksizma ili homofobije.³ Ljudska snaga leži u tome da samostalno razmišljamo, istražujemo, izražavamo se i donosimo odluke o svojim postupcima, a ako nas vjera potiče na slijepu odanost, tada se te snage gube i padaju u ruke onih koji se nazivaju predstavnicima vjere, ali koji su i dalje samo ljudi.
Osim toga, religioznost koja se zasniva na krivnji, sramu i strahu može potaknuti negativne disfunkcionalne misli i osjećaj bespomoćnosti. Potpuna poniznost može dovesti do štetnih praksi, poput neumjerene molitve zbog vjerovanja da jedino božanska pomoć može riješiti poteškoće s kojima se suočavamo, odnosno da je jedino što nam može pomoći čudo koje moramo izmoliti (a ako ga ne uspijemo izmoliti, vjerojatno nam je to kazna).⁴ Takvo vjerovanje nam ne koristi jer zanemarujemo čimbenik vlastitih sposobnosti i alata koje imamo i koji nam mogu pomoći da se uspješno suočimo sa životnim situacijama. Imati saveznika koji nam ulijeva ohrabrenje i nadu je svakako utješno i korisno, ali važno je ne prepustiti kontrolu i nadati se da će viša sila odraditi posao umjesto nas, pritom odlučujući jesmo li toga vrijedni.
Kada govorimo o psihološkoj dobrobiti, važno je sjetiti se biopsihosocijalnog modela i čovjeka sagledati iz svih kutova. Religioznost nije zamjena za profesionalnu pomoć stručnjaka psihičkog zdravlja, ali ni stručnjaci psihičkog zdravlja ne trebaju zanemariti važnost i ulogu duhovnosti u terapijskom radu, pogotovo kada je riječ o egzistencijalnim pitanjima.³ Svaka osoba zaslužuje biti sagledana cjelovito, uzimajući u obzir njena vjerovanja i vrijednosti. Također, svaka osoba ima odgovornost sagledati vlastita uvjerenja i stajališta te razmotriti donose li joj ona dobrobit i jesu li joj korisna ili štetna. U konačnici, religioznost je samo jedan od brojnih alata kojima se možemo služiti kako bismo se lakše nosili sa životom, a na nama je da je koristimo na način koji nam pomaže. Osoba koja bolje poznaje sebe i svoj emocionalni svijet može zauzeti i zdraviji stav prema religioznosti – ako vam je potrebna podrška na tom putu, možete nam se obratiti na [email protected].
Literatura
¹ Ćorić, Š. Š. (2002). Psihologija religioznosti. Naklada Slap.
² Rettner, R. (2015, rujan 23.) God Help Us? How Religion Is Good (and Bad) for Mental Health. Live Science. https://www.livescience.com/52197-religion-mental-health-brain.html
³ Papaleontiou-Louca, E. (2021). Effects of Religion and Faith on Mental Health. New Ideas in Psychology, 60, 100833.
⁴ Ćorić, Š.Š. (2006). Zdrava i nezdrava religioznost. FRAM-ZIRAL – Glas koncila.
