Site Loader

U prethodnom članku opisali smo od čega se sastoji i kako funkcionira živčani sustav. U ovom bismo se članku voljeli posebno usmjeriti na njegov autonomni dio. Priča o autonomnom živčanom sustavu započinje s njegovom svrhom: njegovo je funkcioniranje usmjereno na postizanje osjećaja sigurnosti i reagiranja u situacijama kada nam je sigurnost ugrožena.

Krenimo redom. Dugo se mislilo kako je autonomni živčani sustav relativno jednostavan i da funkcionira poput klackalice – s jedne se strane nalazi simpatikus koji je odgovoran za reakcije borbe ili bijega (engl. fight or flight) i koji mobilizira energiju u tijelu, čime se sva pažnja fokusira na trenutnu opasnost. Nasuprot njemu nalazi se parasimpatikus koji je odgovoran za reakcije odmaranja i probavljanja (engl. rest and digest), koji umiruje tijelo i djeluje suprotno od simpatikusa, čime čuvamo energiju. Ovisno o konkretnoj situaciji u kojoj se nalazimo, aktivan je jedan dio autonomnog živčanog sustava, a kada ta situacija završi, aktivira se njegov drugi dio. Ako smo u situaciji opasnosti, simpatikus ubrzava kucanje srca, produbljuje disanje i usporava probavu, čime nas priprema na reakciju. Kada opasnost prođe, parasimpatikus usporava kucanje srca, smiruje disanje i potiče probavu, čime nam omogućuje da se opustimo. Simpatikus i parasimpatikus tako vraćaju tijelo u stanje homeostazepromjenjivu ravnotežu koja osigurava optimalno funkcioniranje organizma¹. Kao što nam je u stanu najugodnije kada je temperatura oko 20 ºC i vlažnost zraka između 40% i 60%, tako i naše tijelo najbolje funkcionira unutar određenih parametara brzine pulsa, dubine disanja i energije koja se ulaže u probavu, zbog čega nije dobro stalno biti u stanju povišene aktivacije. Takvo nam je stanje korisno kada trebamo reagirati na opasnost, ali ono troši puno energije te nas iscrpljuje i zbog toga se, nakon što opasnost prođe, tijelo vraća u „normalu“.

Unazad zadnjih 20-ak godina pojavila se polivagalna teorija koja unosi neke promjene u tradicionalno shvaćanje funkcioniranja autonomnog živčanog sustava². Ova teorija kreće od nervus vagus ili živca lutalice – najduljeg živca autonomnog živčanog sustava koji se veže za parasimpatičko (umirujuće) djelovanje. Živac lutalica tako se naziva jer je on jedini mozgovni živac koji je „odlutao“ iz područja glave i dotiče gotovo sve unutarnje organe. On je zaslužan za prenošenje informacija iz unutarnjih organa do središnjeg živčanog sustava, a njegovu aktivnost možete prepoznati kada vam srce počne lupati kad vas nešto uplaši ili kad, nakon što stresan ispit prođe dobro, osjetite kako više nemate grč u želucu. Pokazalo se da nervus vagus ima dvije grane od kojih je jedna (leđna ili dorsalna) zaslužna za potpuno isključivanje (engl. freeze) dok je druga (trbušna ili ventralna) zaslužna za socijalnu uključenost te uspostavljanje i očuvanje društvenih odnosa.

Simpatikus i dorsalni vagus odgovorni su za reagiranje u ugrožavajućim situacijama, pa tako vjerujemo da se možete prisjetiti praznog stanja uma kada vam nadređeni postavi pitanje na koje vi nemate odgovor (freeze), kada ste se izderali na nekog tko preskače red u trgovini (fight) ili pak kada ste pobjegli s nekog tuluma jer na njemu niste nikoga poznavali (flight). S druge strane, ventralni se dio vagusa (koji je ujedno i evolucijski najmlađi, odnosno najkasnije se pojavio) aktivira kada percipiramo okolinu sigurnom. Tada se „uključuje“ mehanizam za društvenu uključenost – disanje i rad srca ujednačeni su nam, češće koristimo izraze lica kako bismo komunicirali svoje osjećaje te lakše razaznajemo ljudski glas u pozadinskoj buci.

Ovaj sustav možemo zamisliti kao hijerarhijski organiziran: u situaciji u kojoj se osjećamo sigurno aktivira se ventralna grana vagusa; ako situaciju procijenimo opasnom, aktivira se simpatikus, zbog kojeg ulazimo u stanje borbe ili bijega, a ako se i dalje osjećamo ugroženo, tada ulazimo u stanje potpune isključenosti za koju je zaslužna dorsalna grana vagusa. Do potpune isključenosti dolazi u situacijama kada smo preplavljeni strahom i kada tijelo procijeni da su nam šanse za preživljavanje veće ako se „pravimo mrtvi“. Stoga ove tri reakcije možemo zamisliti kao ljestve gdje nam je „cilj“ što dulje biti na njihovom vrhu.

Ako malo bolje pogledamo, obje grane vagusa služe za umirivanje tijela – dok dorsalna to radi u situacijama opasnosti kada opcija praviti se mrtav donosi najviše šanse za preživljavanje, ventralna to radi u situacijama kada smo usmjereni na zadovoljavanje potrebe za povezanosti s drugim ljudima. Procjena situacije kao ugrožavajuće ili sigurne pritom se događa na nesvjesnoj razini i to pomoću neurocepcije² živčane percepcije. Autonomni živčani sustav reagira na informacije iz osjetila i iz tijela o situaciji u kojoj se nalazimo i počinje pripremati tijelo za odgovarajuću reakciju, čak i prije nego što je informacija o situaciji stigla do dijelova mozga zaslužnih za svjesno procesiranje. Drugim riječima, naše tijelo reagira na opasnost prije no što je mi svjesno primijetimo

Ako naše tijelo procijeni da je opasnost s kojom se suočavamo prevelika da bismo se s njome borili ili pobjegli od nje, odnosno kada smo preplavljeni strahom, tijelo se može „isključiti“. Evolucijska je podloga ove reakcije činjenica da gubimo manje krvi iz ozljede ako su nam puls i krvni tlak niži, što povećava mogućnost preživljavanja. Dakle, ako smo u situaciji u kojoj se možemo ozlijediti, a procijenimo da prijetnju ne možemo izbjeći ili je nadjačati, isplativije je umiriti se kako bi ozljeda imala što manje posljedice ili kako bi napadač izgubio interes. Napadači s kojima se danas suočavamo više nisu nužno divlje životinje koje traže večeru, ali u nama se aktiviraju isti ti mehanizmi. Vjerujemo da su neki od nas tako bili ljuti na sebe jer su tijekom potresa ostali zaleđeni i nisu adekvatno reagirali. Ono što se dogodilo jest reakcija autonomnog živčanog sustava nad kojom tada nismo imali utjecaja. Ovo saznanje mnogim osobama koje su proživjele traumatske događaje pomaže ublažiti osjećaje srama ili krivnje koje doživljavaju jer tijekom događaja nisu „dobro“ reagirale, nisu „pokušale nešto učiniti“ ili su se „prepustile situaciji“. Činjenica da se netko smrznuo tijekom ugrožavajuće situacije ne znači da se namjerno predao i dopustio da mu se događaju loše stvari, već se radi o bazičnoj neurološkoj reakciji kojom se povećavaju šanse za preživljavanjem, pogotovo ako je ista reakcija toj osobi bila korisna u prijašnjim sličnim situacijama.

Naime, autonomni živčani sustav „uči“ reagirati na opasne situacije na temelju toga koja je reakcija bila učinkovita u prethodnim sličnim iskustvima. Zato je važno upamtiti kako nije opravdano očekivati „ispravne“ reakcije na nenadane i ugrožavajuće događaje jer svatko od nas ima različita prijašnja iskustva, zbog čega je autonomni živčani sustav svakoga od nas drugačije „kalibriran“, a kalibriran je da nam osigura najveće šanse za preživljavanjem. Ovo djelomično objašnjava i zašto neke osobe ostaju u zlostavljajućim situacijama umjesto da se bore protiv zlostavljača – iskustvom je njihovo tijelo „naučilo“ da će preživjeti ako se povuče. Ipak, vježbom možemo naučiti i nove načine reagiranja na traumatske situacije – primjerice, nakon potresa mnogi su od nas provodili protupotresne vježbe i tako se pripremali na moguće naknadne potrese. Time smo „poučili“ svoj živčani sustav da je u situaciji potresa bolje skloniti se na sigurno, a ne ostati na mjestu.

Polivagalna teorija ima implikacije i u liječenju traume. Ljudi koji su doživjeli traumatska iskustva često ostaju „zarobljeni“ unutar tog zastrašujućeg iskustva zbog čega teško uspostavljaju osjećaj sigurnosti, odnosno mogu postojati mnogi okidači koji ih ponovno dovode u situacije borbe, bijega ili potpune isključenosti. Zbog toga terapeuti često potiču ponovno uspostavljanje osjećaja sigurnosti kao jedan od prvih koraka nošenja s traumom. Jedan od načina za postizanje sigurnosti koji direktno proizlazi iz polivagalne teorije jest kontrola disanja – polagano udisanje i još polaganije izdisanje zraka aktivira ventralnu granu vagusa, čime tijelu šaljemo poruku na sigurnom sam te se tako umanjuju utjecaji simpatikusa i dorsalne grane vagusa. Pluća su jedini organ autonomnog živčanog sustava na čiju funkciju možemo utjecati i zbog toga nam služe kao jedan vid komunikacije s vlastitim tijelom: ako tijelo „misli“ da smo u opasnosti, a mi znamo da nismo, putem disanja možemo smiriti svoj organizam i poručiti mu da je sve u redu.

Polivagalna teorija relativno je nova teorija koja još traži konačne dokaze za svoje pretpostavke. Unatoč tome, neke tehnike koje su proizašle iz nje pokazuju se korisnima u terapijskom radu. Kao što je to uobičajeno u znanosti, potrebno je još mnogo istraživanja koja će detaljnije objasniti zašto te tehnike pomažu, no do tada možemo koristiti ono što nam se pokazuje korisnim bez da znamo točne fiziološke mehanizme u podlozi. Ako vas nešto dodatno zanima o ovoj ili bilo kojoj drugoj temi, slobodno nam se javite na [email protected].

 


Literatura

¹ Pinel, J.P. (2001). Biološka psihologija. Naklada Slap.

² Porges, S. W. (2011). The polyvagal theory: neurophysiological foundations of emotions, attachment, communication, and self-regulation. WW Norton & Company.

Post Author: kako si?