Site Loader

U svakodnevnom razgovoru često možemo čuti kako nečije ponašanje nije baš normalno ili će nas prijatelj pokušati utješiti tako da nam kaže Tako je i meni, to ti je sve normalno. Ljudi se žele osjećati normalno jer im to daje osjećaj sigurnosti i zadovoljava njihovu potrebu za pripadanjem. Ponekad se tako pitamo koliko je prijatelja normalno imati? Je li normalno trenirati jednom ili četiri puta tjedno? Jesam li normalan/a ako se nakon potresa bojim otuširati? No, postoji li uopće normalno i što to zapravo znači biti normalan? Ovim se pitanjima bave stručnjaci psihičkog zdravlja u svrhu dijagnostike psihičkih poremećaja, a odgovor na njih nije nimalo jednostavan. Iz tog je razloga razvijen velik broj kriterija koji stručnjacima pomažu da razlikuju normalno od abnormalnog ponašanja i doživljavanja, odnosno da procijene je li nekoj osobi potreban psihološki ili psihijatrijski tretman.

Važno je naglasiti da svaki od kriterija koje ćemo opisati ima svoje prednosti i nedostatke, zbog čega se niti jedan ne može samostalno koristiti za procjenu normalnosti. Stručnjaci psihičkog zdravlja prilikom procjenjivanja (ab)normalnosti određenog ponašanja i doživljavanja istovremeno u obzir uzimaju više kriterija, a posebnu pažnju pridaju cjelovitom razmatranju šireg konteksta u kojemu se ta ponašanja i doživljavanja javljaju, kao što su trenutne životne okolnosti osobe, ali i njezina prijašnja iskustva.

 

Statistički kriterij / rijetko pojavljivanje

Kriterij rijetkog pojavljivanja obično se prvi spominje u definiranju abnormalnog ponašanja. Prema ovom kriteriju, abnormalno je svako ponašanje ili doživljavanje koje značajno odstupa od ponašanja ili doživljavanja koje se javlja kod većine ljudi. Ovaj se kriterij temelji na tzv. normalnoj distribuciji (poznatoj i kao Gaussova krivulja) te pretpostavlja da je normalno ono čega ima najviše1. Zamislimo jednu osobu koja se tijekom dužeg perioda osjeća tužno i beskorisno. Svi se ponekad možemo osjećati tužno i imati lošije dane, no iz iskustva znamo da se većina ljudi tako osjeća kratkotrajno. Polazeći od statističkog kriterija, možemo reći kako dugotrajno doživljavanje tuge nije normalno te ćemo preporučiti osobi da potraži stručnu pomoć. Zamislimo sada nekog vrlo uspješnog talentiranog sportaša koji postiže iznadprosječne rezultate na natjecanjima. Iako je ovakvo ponašanje vrlo rijetko i odstupa od ponašanja većine, nećemo reći kako je ono abnormalno, već ćemo se diviti sportaševu talentu i trudu. Ako sudimo isključivo prema ovom kriteriju, možemo nenormalnim proglasiti neko ponašanje ili karakteristiku koja je rijetka, ali nije nepoželjna – natprosječnu inteligenciju, vrhunske sportaše ili crvenokose osobe. Glavni nedostatak statističkog kriterija je to što ne vodi računa o individualnim razlikama među ljudima.

 

Primjer normalne distribucije visine: najviše je ljudi prosječne visine, a manje je ljudi koji su viši ili niži od prosjeka. Najmanje je vrlo niskih i vrlo visokih ljudi.

 

Poremećaj funkcioniranja

I depresivni simptomi i nadarenost za sport javljaju se statistički rijetko, ali ono što razlikuje uspješnog sportaša od osobe s depresivnim simptomima je razina njegovog funkcioniranja. Prema kriteriju poremećaja funkcioniranja, abnormalno je ono ponašanje koje kod osobe dovodi do smanjenog funkcioniranja u jednom ili više područja života (npr. emocionalnom, roditeljskom, spolnom, partnerskom, društvenom ili profesionalnom funkcioniranju)1. Na primjer, osoba koja ima depresivne simptome slabije će funkcionirati na radnom mjestu zbog niske razine energije i nemogućnosti koncentracije na zadatke koje inače lako obavlja, dok će učenik sa socijalnom anksioznošću ostvarivati slabije rezultate u odnosu na svoje sposobnosti zbog straha od usmenog odgovaranja. Međutim, smetnje u profesionalnom ili bilo kojem drugom funkcioniranju ne moraju biti uzrokovane abnormalnim promjenama u ponašanju i doživljavanju. Osoba može slabije funkcionirati na poslu zbog demotivirajuće radne okoline, a učenik može postizati slabije rezultate u školi zbog izrazito opsežnog gradiva ili zahtjevnog profesora. Zbog toga trebamo biti pažljivi kada određujemo uzroke nečijeg lošijeg funkcioniranja.

 

Subjektivni kriterij, osobna patnja i uvid

Prema subjektivnom kriteriju, normalno je ono što pojedinac kod sebe ili drugih smatra normalnim1. Iako je ovaj kriterij problematičan jer je izuzetno nestabilan (i kao što sam naziv govori – subjektivan), iskusni su psihijatri zamijetili kako je upravo taj subjektivni doživljaj da nešto nije u redu važan znak postojanja psihičkog poremećaja kod osobe. Uz subjektivan osjećaj bolesti, kod osobe se često javlja i osjećaj osobne patnje. Prisjetimo se usporedbe talentiranog sportaša i osobe s depresivnim simptomima. Osim razine funkcioniranja koju smo već spomenuli, oni se razlikuju i po osobnoj patnji koju doživljavaju zbog svog stanja. Osoba s depresivnim ili anksioznim simptomima vjerojatno će procijeniti kako doživljava određenu razinu patnje ili neugode zbog svog stanja, a sportaš će u svom sportskom angažmanu u pravilu uživati. Kao što je bol vodeći simptom u mnogim tjelesnim bolestima, tako se kod psihičkih teškoća i poremećaja simptom osobne patnje koristi kao jedan od kriterija razlikovanja normalnog od abnormalnog1. Ipak, kod određenih psihičkih poremećaja, kao što su neki poremećaji ličnosti, osjećaj osobne patnje izostaje te patnju često više osjećaju članovi obitelji ili bliske osobe oboljelog.

Osim osjećaja osobne patnje, kod nekih psihičkih poremećaja često izostaje ili je smanjen i uvid u vlastito stanje. Kriterij uvida vrlo je blizak subjektivnom kriteriju te se odnosi na kritičnost osobe prema svojim tegobama1 – na primjer, osoba koja ima fobiju od letenja raspoznaje kod sebe simptome fobije te za njih traži stručnu pomoć. I kod ovog kriterija postoje iznimke pa tako osoba koja npr. ima psihotične simptome nije kritična prema svom stanju, svoje simptome ne vidi i ne traži za njih pomoć.

 

Socijalni kriterij i nepridržavanje normi

Socijalni kriterij normalnost definira kao psihičku prilagodljivost osobe na zahtjeve okoline i prihvaćanje socijalnih normi1. Prema ovom kriteriju, normalna je osoba ona koja je prilagođena društvu i kulturi u kojoj živi te koja poštuje zakone i neformalne običaje primjerenog ponašanja. Primjerice, za osobe s antisocijalnim poremećajem ličnosti karakteristično je da krše zakon i ulaze u fizičke obračune te njihovo ponašanje možemo okarakterizirati kao abnormalno. S druge strane, postoje ljudi koji su prekršili zakon (npr. prebrzo su vozili) i zbog toga podlegli društvenom sankcioniraju (npr. kazna ili privremeno oduzimanje vozačke dozvole), ali takvo ponašanje ne ulazi nužno u kategoriju abnormalnosti. Kao ni prijašnji kriteriji, niti ovaj kriterij nije univerzalan. Socijalne se norme mijenjaju s vremenom te se razlikuju među kulturama i podnebljima. Prisjetite se, primjerice, vrlo ekstremnih društava koja podržavaju obrezivanje djevojčica – ovakvo bi ponašanje u većini kultura bilo okarakterizirano kao abnormalno, no unatoč tomu ono još uvijek nije zabranjeno u svim državama.

 

Neočekivanost i iznenadnost

Zamislite ženu u devetom mjesecu trudnoće koja željno iščekuje rođenje svog djeteta. Nakon poroda njezino se raspoloženje naglo promijeni te ona na period duži od dva tjedna gubi svaki interes za kontakt s novorođenim djetetom, osjeća visoku razinu tjeskobe i krivnje te je smanjenog kapaciteta za brigu o sebi i djetetu. Mnogi oblici abnormalnog ponašanja predstavljaju neočekivan i iznenadan odgovor na okolinske stresore2 (npr. gore opisana postporođajna depresija ili panični napadaj). Međutim, iznenadne promjene u ponašanju mogu biti i prirodna reakcija na neku vanjsku situaciju, dok će se, s druge strane, simptomi nekih psihičkih poremećaja javljati postepeno i sporo razvijati. Možemo zaključiti da niti kriterij neočekivanosti nije uvijek precizan u određivanju abnormalnog.

 

Medicinski kriterij

Prema medicinskom kriteriju, ponašanje i doživljavanje je abnormalno ako zadovoljava određene dijagnostičke kriterije psihičkih poremećaja. Medicinski dijagnostički kriteriji sastoje se od simptoma koji kod osobe trebaju biti prisutni određeno vrijeme i u određenom obliku ili intenzitetu kako bi joj bio dijagnosticiran poremećaj1. Iako je medicinski kriterij dobro prihvaćen jer se koristi i u drugim medicinskim disciplinama, i on ima određene nedostatke. Ovaj se kriterij oslanja na kategorijalan pristup – simptom je prisutan ili nije, osoba ima ili nema dijagnozu. Problem je u tome što ovakav pristup zanemaruje razlike među ljudima te je nedovoljno osjetljiv u području psihičkog zdravlja gdje se dvije osobe s dijagnosticiranim npr. anksioznim poremećajem mogu uvelike razlikovati u intenzitetu simptoma, mogućnostima funkcioniranja i razini osobne patnje. Osim toga, ponekad se može dogoditi da pojedinci sa slabijim intenzitetom simptoma ostanu nedijagnosticirani iako zadovoljavaju neke od ranije navedenih kriterija, što im može onemogućiti da dobiju potrebnu podršku i pomoć.

 

Zašto psiholozi izbjegavaju korištenje izraza normalno?

Uzmimo kao primjer dvije osobe koje su doživjele potres. Osoba 1 već dva tjedna spava u trenirci, u dnevnoj sobi koja je najbliža ulaznim vratima stana, s evakuacijskim ruksakom u hodniku, i od potresa se samo tri puta na brzinu otuširala. Ima teškoća s usnivanjem i vrlo slab apetit, a dobila je i upozorenje od nadređenog da je na poslu dekoncentrirana i manje efikasna nego inače. Trza se na svaki automobil koji prođe ulicom i povremeno osjeća toliku napetost da počne drhtati. Osoba 2 spava u pidžami, u spavaćoj sobi, nema evakuacijski ruksak i u svim područjima života funkcionira kao i prije potresa. Pokušajte opisana ponašanja i doživljaje analizirati kroz gore navedene kriterije. Koja se od ovih osoba ponaša normalno?

Zamislite sada da osoba 1 živi na užem epicentralnom području, tijekom potresa je bila u spavaćoj sobi i kroz prozor je gledala kako padaju crjepovi s krova njezine kuće. Kuća je dobila narančastu naljepnicu, ali osoba nema drugo mjesto na kojemu bi mogla prebivati i zbog posla ne može preseliti rodbini u drugi grad. Živi sama i brine za ostarjele roditelje kojima je kuća također oštećena i za koje se nema tko brinuti ako se njoj nešto dogodi. Osoba 2 živi daleko od epicentra u armiranobetonskoj zgradi, tijekom potresa je bila u parku i kad je došla kući vidjela je da se zbog ljuljanja pomaknulo nekoliko slika. Ne poznaje nikoga iz epicentralnog područja i jedine informacije dobiva iz medija koje rijetko provjerava. Koja je osoba normalna?

Sada zamijenite životne okolnosti osobe 1 i osobe 2. Koja je osoba sada normalna?

Kroz proučavanje različitih kriterija normalnosti i gornje primjere mogli smo primijetiti koliko je normalnost relativna i koliko ovisi o brojnim faktorima. Ne postoji jedan jedinstveni kriterij uz pomoć kojeg u svakoj situaciji možemo razlikovati normalno od abnormalnog ponašanja i doživljavanja. Isto tako, uvidjeli smo i kako osobe s različitim psihičkim poremećajima ne zadovoljavaju sve kriterije abnormalnosti. Razlikovanje normalnog od abnormalnog nije jednostavno te zahtijeva stručan, individualan i cjelovit pristup osobi.

Izraz normalno često se neprimjereno koristi u različitim kontekstima – laici će određene emocije, reakcije ili ponašanja definirati kao normalne ili nenormalne bez razmišljanja o posljedicama koje takvo etiketiranje može ostaviti na osobu o kojoj je riječ. Kada se radi o ljudskom doživljavanju, teško je tvrditi da abnormalno uopće postoji – svaka emocija i ponašanje imaju svoju funkciju i služe nekoj svrsi koja u kompleksnom kontekstu života dane osobe ima smisla. Upravo iz ovih razloga psiholozi izbjegavaju korištenje izraza normalno te umjesto toga koriste izraze prirodno, uobičajeno ili očekivano. Iako nečija reakcija na određeni događaj možda nije uobičajena, bilo bi pogrešno automatski je nazvati abnormalnom bez sagledavanja šireg konteksta i situacije u kojoj se javila. Stručnjaci psihičkog zdravlja prilikom procjene psihičkog stanja osobe posebnu pažnju posvećuju tome da osobu sagledaju u cjelini i pruže joj primjerenu pomoć bez stigmatiziranja. Ovakav je pristup motivirajući jer potiče ljude da brinu o svom psihičkom zdravlju i potraže stručnu pomoć kada im je potrebna bez straha od negativne procjene i osuđivanja.

 

Ako vas je ovaj članak zainteresirao i imate dodatnih pitanja o ovoj temi, slobodno nam se javite na [email protected].

 

Za kako si? napisala Patricia Gale, polaznica kolegija Očuvanje i unapređenje mentalnog zdravlja, Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

 


Literatura

1 Begić, D. (2011). Psihopatologija. Medicinska naklada.

2 Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Naklada Slap.

 

Post Author: kako si?