Zamislite da se nalazite sami u kući i odjednom začujete nepoznati zvuk kako dopire do vas s donjeg kata. Isti se tren umirite i naćulite uši kako biste osluškivali hoćete li još nešto čuti. Primjećujete da vam je srce počelo ubrzano kucati, disanje vam je postalo brže i kao da su vam sva osjetila naoštrena. Razmišljate što vam je činiti – suočiti se s prijetnjom, sakriti se ili još malo pričekati? Hoćete li možda nekoga nazvati?

Kada se u našoj okolini dogodi nešto zbog čega pomislimo da smo u opasnosti, naše se tijelo aktivira kako bismo se mogli zaštititi i doživimo osjećaj straha. U uvodnom primjeru mogli ste primijetiti niz reakcija uobičajenih za tu emociju. No, odakle dolazi strah i što je on zapravo?

 

Strah je jedna od osnovnih emocija, možda i najvažnija za naše preživljavanje. Radi se o neugodnoj emocionalnoj reakciji koja se javlja kada percipiramo da je situacija u kojoj smo se našli prijeteća ili opasna. Opasnost koja nas plaši može biti fizičke ili psihičke prirode, a strah dodatno može pojačati naše uvjerenje da nismo sposobni suočiti se s njom.1 Dakle, strah je dojam o tome koliko je prijetnja ili opasnost s kojom smo se susreli zapravo ugrožavajuća.

Emocija straha pobuđuje tijelo i signalizira nam da u našoj okolini postoji neka opasnost i da bismo se trebali zaštititi. Kada se uplašimo, disanje i rad srca nam se ubrzaju. Zahvaljujući tome naši mišići sve brže dobivaju sve veću količinu kisika čime se tijelo priprema na reakciju na opasnost. Preusmjeravanje krvi prema mišićima usporava probavu (jer nam baš i ne bi bilo zgodno kad bi nam se usred borbe ili bijega javila potreba za obavljanjem nužde). Uz to, otpuštanje hormona epinefrina potiče zgrušavanje krvi kako bi nam rane, u nesretnom slučaju, mogle što brže zacijeliti.2

Glavna funkcija straha je zaštita – on je rezultat dugotrajnog evolucijskog razvoja koji živa bića motivira da izbjegnu opasnost kako bi preživjela.2 U podlozi ove emocije je aktivnost amigdale, dijela mozga koji se aktivira čim osjetimo prijetnju te u nama potakne niz hormonalnih, živčanih i ponašajnih reakcija kojima se štitimo i suočavamo s opasnostima.3 Osim reakcije na izravnu prijetnju ili opasnost, zaštitnička uloga straha je i preventivne prirode jer potiče ljude da uče nove reakcije na potencijalno ugrožavajuće situacije i potiče nas da se snalazimo u stresnim situacijama. Da nema emocije straha, mnoge osobe živjele bi puno neopreznije i kraće živote. Primjerice, osobe s oštećenjima amigdale pokazuju sklonost rizičnim ponašanjima zbog nemogućnosti prepoznavanja situacija koje izazivaju strah. Osobe koje boluju od Urbach-Wietherove bolesti, genetičke bolesti kod koje dolazi do kalcifikacije i oštećenja amigdale, pokazuju slabu ili skoro nikakvu mogućnost prepoznavanja emocije straha na licima drugih osoba, a neki čak ne mogu ni opisati situacije u kojima bi moglo doći do javljanja straha.3

Uz strah se često spominje i pojam anksioznosti ili tjeskobe. Iako su oba osjećaja neugodna i vezana za prijetnju, strah se javlja u trenutku kada prijetnja postoji, dok se anksioznost veže za usmjeravanje na moguće prijetnje u budućnosti. O anksioznosti smo već pisali, kao i to tome kako se s njom nositi.

 

Kako se štitimo?

Vjerujemo da ste već čuli za reakciju borbe ili bijega, no prepoznato je čak šest načina na nam koje strah i anksioznost mogu pružiti zaštitu:2

  • Ukočenost. Ovim si putem dajemo vremena da skeniramo situaciju, sklonimo se od opasnosti i u nekim slučajevima sprječava da na prijetnju prijevremeno odgovorimo agresijom. Primjerice, ako nismo sigurni tko ili što je izvor opasnosti i gdje se nalazi, bijeg ili borba možda su rizičniji odgovori od toga da se ukopamo i izvidimo situaciju.
  • Bijeg. Na ovaj se način odmičemo od izvora prijetnje ili opasnosti. Kada ugledate otrovnog pauka, najjednostavnije je samo se odmaknuti kako vas ne bi ugrizao.
  • Borba. Ako prilikom izvida situacije zaključimo da prijetnju možemo otjerati ili da smo jači od nje, možemo je pokušati nadjačati ili zastrašiti.
  • Predaja ili popuštanje. U slučaju da je izvor prijetnje netko snagom sličan nama ili jači od nas pokorni pozdrav ili popuštanje može spriječiti opasnost.
  • Nepomičnost. Pravi se mrtav reakcija u kojoj mirovanjem, u situacijama kada bijeg ili borba ne bi bili učinkoviti zbog brzine ili snage prijetnje, pokušamo navesti prijetnju da izgubi interes za nas. Ponekad grabežljivcima nepomičan plijen prestane biti zanimljiv.
  • Nesvjestica. Tijekom ratova primijećeno je da nesvjestica, kao reakcija na prijetnju kod žena, djece i ostalih osoba koje nisu bile aktivne u ratu, šalje poruku nisam prijetnja te ih na taj način štiti od opasnosti.

Način obrane od straha
Karakteristične reakcije
ukočenost zaustavljanje, budnost, promatranje, pozornost, oprez
bijeg brzi bijeg od opasnosti
borba napad na izvor prijetnje
predaja prepuštanje članu vlastite vrste da bi se spriječio napad
nepomičnost nepokretnost, pravi se mrtav
nesvjestica poruka napadaču: nisam prijetnja

 

Čega se sve bojimo?

Kako je strah produkt evolucije i važan je za preživljavanje, on se javlja već u najranijoj dobi. Već smo pisali o dječjim strahovima, a još bismo jednom htjeli naglasiti da su strahovi kod djece očekivani i uobičajeni te da se mijenjaju kako se dijete razvija i raste, ovisno o razvojnoj fazi. U situacijama kada strahovi ne prate razvojne faze, ostaju dulje od predviđenog ili narušavaju svakodnevno funkcioniranje djeteta, važno je obratiti se stručnjaku kako bi se djetetu pružila odgovarajuća podrška.

Kod odraslih se neki strahovi nadovezuju na one dječje ili se javljaju ovisno o tome što im se događa u životu. Ponekad ti strahovi nemaju evolucijsku podlogu u smislu preživljavanja i izbjegavanja opasnosti, nego su izazvani potencijalnim neugodnim emocijama poput srama i nelagode koji se javljaju kod neuspjeha ili javnih nastupa. Još neki od najčešćih strahova su strahovi od zmija, pauka i visina koji mogu prerasti u fobije. Za razliku od strahova, fobije su strahovi koji su neproporcionalni realnom stanju opasnosti, najčešće su izvan svjesnog utjecaja i rezultiraju izbjegavanjem situacija koje nas plaše. Više o fobijama te kako se s njima nositi možete pročitati ovdje.

 

Kako se nositi sa strahom?

U situacijama u kojima se javlja strah smirenje nerijetko potražimo u drugim ljudima. Njihovo nam društvo daje emocionalnu podršku, kao i uvid u to kako drugi reagiraju u takvim situacijama. Društvo drugih ljudi pruža nam utjehu uz informacije o tome što se zapravo dogodilo i kako se nositi sa situacijom. U situaciji uvodnog primjera, veliko bi nam olakšanje bilo kada bi uz nas bio još netko, barem pomoću poruka ili poziva. Na ovoj sklonosti leži učinkovitost i popularnost grupa za potporu poput grupa terminalnih bolesnika ili osoba koje boluju od specifičnih bolesti i slično – u trenucima u kojima osjećamo strah ili anksioznost skloni smo podršku i društvo potražiti među ljudima koji proživljavaju slične teškoće.1

Važno je naglasiti da se straha samog po sebi ne možemo i ne trebamo riješiti. On je iznimno važan za naše preživljavanje i nemoguće ga je u potpunosti ukloniti. Ono što možemo je prepoznati je li nam u nekoj situaciji koristan i pokušati ga prebroditi ako nije. U tome podrška mogu biti bliske osobe ili stručnjak psihičkog zdravlja. Ako imate osjećaj da vaši strahovi imaju kontrolu nad vašim životom te vas to uznemiruje, potičemo vas da nam se obratite na [email protected].

 

Za kako si? napisala Helena Vučković, polaznica kolegija Očuvanje i unapređenje mentalnog zdravlja, Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

 


Literatura

1 Reeve, J. (2010). Razumijevanje motivacije i emocija. Naklada Slap.

2 Buss, D.M. (2012). Evolucijska psihologija: Nova znanost o umu. Naklada Slap.

3 Pinel, J. P. i Barnes, S. J. (2014). Introduction to biopsychology. Pearson Education.