Vjerujemo da ste barem jednom čuli izjavu poput On ti je osoba sa stavom. U takvoj situaciji najčešće zamislimo osobu koja ima jasno izražena uvjerenja o nekoj temi ili pojavi, a mogli bismo povjerovati i da se takva osoba drži svojih uvjerenja, odnosno ponaša u skladu s njima. No, što zapravo znači imati stav? I znači li imati stav nužno ponašati se u skladu s njime?
Što su stavovi i kako nastaju?
Stav možemo definirati kao relativno trajnu i stabilnu organizaciju ugodnih ili neugodnih emocija, vrednovanja i reagiranja prema nekom objektu¹. Taj objekt može biti fizički objekt iz okoline, druga osoba ili ideja. Uzmimo za primjer da će naš objekt stava biti vožnja biciklom za koji možemo vezati određene emocije, vrednovanja ili način reagiranja. Sukladno tome razlikujemo tri komponente stava². Prva je emocionalna komponenta koja podrazumijeva emocije koje u nama pobuđuje objekt stava, u našem slučaju vožnja biciklom. Pritom bi ova komponenta mogla glasiti Uživam voziti bicikl. Sljedeća komponenta je kognitivna i odnosi se na specifična vjerovanja koja imamo o obilježjima objekta stava, Vožnja bicikla dobra je za moje zdravlje. Treća komponenta je ponašajna i predstavlja našu namjeru ponašanja prema objektu stava. Primjer te komponente mogao bi biti Kad god mogu, vozim bicikl. Naravno, naš stav prema vožnji biciklom može biti i negativan pa bi ove komponente glasile: Strah me voziti bicikl, Vožnjom bicikla mogu se ozlijediti i Izbjegavam voziti bicikl osim kada je to nužno. No, ne moraju se sve komponente stava kretati u jednakom smjeru pa je tako moguće da nas je strah voziti bicikl, ali na kognitivnoj razini shvaćamo da je vožnja biciklom korisna jer bismo tako npr. brže došli do škole ili posla. Bitno je osvijestiti različite aspekte svojih stavova prema određenim objektima.
Iako postoje istraživanja koja ukazuju na postojanje nasljedne komponente stavova, oni su najvećim dijelom stečeni iskustvom i procesom učenja². Drugim riječima, oni se formiraju kroz interakciju s nekim objektom, osobom ili idejom. Pritom ta interakcija može i ne mora biti direktna. Recimo, možemo zavoljeti voziti bicikl jer su nam svi pljeskali kada smo ga prvi put pokušali voziti te smo povezali ugodne emocije koje smo tada osjećali s pojmom bicikla. Ili smo pak pali s bicikla i razvili negativan stav prema njemu jer smo zaključili da je opasan. S druge strane, možemo vidjeti da je naš prijatelj sretan kada vozi bicikl pa iz toga zaključiti kako je bicikl neka pozitivna pojava. Ponekad ćemo pak formirati stav promatrajući vlastito ponašanje. To se najčešće događa kada je naš početni stav slab. Primjerice, ako nismo sigurni koji je naš stav o nekoj osobi, promatrat ćemo kako se ponašamo prema toj osobi i pokušati iz toga donijeti zaključak o svom stavu. Recimo, ako svaki tjedan dobrovoljno idemo s tom osobom na kavu, zaključit ćemo da nam je ugodno s njom provoditi vrijeme.
Čemu stavovi služe?
Kao što je slučaj i kod drugih pojava koje vežemo za ljudsko funkcioniranje, ni stavovi ne bi postojali da za nas nemaju određenu adaptivnu funkciju. Ustanovljeno je da stavovi imaju sljedeće funkcije³:
- Funkcija prilagodbe. Stavovi nam omogućuju postizanje željenog cilja ili izbjegavanje nelagode. Oni stavovi koje zauzimamo zbog vlastitog interesa služe prilagodbi tako što nas potiču na postupanje u skladu s našim ciljevima. Također imaju važnu ulogu u identifikaciji s drugim ljudima jer smo skloni razvijati stavove slične onima koje zauzimaju ljudi u našoj okolini i tražiti prijatelje koji imaju stavove slične našima. Primjerice, ako uzmemo osobu koja uživa boraviti u prirodi, funkcija tog stava je da često nalazi vrijeme za odlazak u prirodu i pronađe prijatelje koji također vole provoditi vrijeme u prirodi. Na taj način osoba postiže svoj cilj (boravak u prirodi) te izbjegava potencijalne neugodnosti (da je prijatelji odvedu u teretanu).
- Spoznajna funkcija. Odnosi se na informacije koje imamo o svijetu, a koje nam omogućuju predviđanje što će se najvjerojatnije dogoditi, što nam daje osjećaj kontrole. Stavovi nam pomažu u organiziranju i strukturiranju našeg iskustva i informacija koje imamo. Primjerice, ako je naš stav da su liječnici sposobni, to će nam olakšati odluku da im se obratimo u slučaju potrebe.
- Funkcija samoizražavanja. Stavovi nam omogućuju komuniciranje naših vrijednosti i osjećaja. Tako kada kažemo sugovorniku da uživamo provoditi vrijeme na poslu, zapravo mu prenosimo svoje osjećaje i vrijednosti koje želimo da čuje.
- Funkcija obrane ega. Pozitivni stavovi o sebi imaju zaštitnu funkciju te nam pomažu održati samopouzdanje i opravdati naša ponašanja. Primjerice, ako sebe doživljavamo kao iskrenu i poštenu osobu, podsjećat ćemo se na to nakon što varamo na ispitu kako bismo se uvjerili da je ta situacija iznimka i da inače nismo skloni takvom ponašanju.
Može li stav predvidjeti ponašanje?
Kada bismo vas pitali ponašate li se u skladu sa svojim stavovima, vjerojatno biste na prvu odgovorili pozitivno. No, istraživanja pokazuju da veza između stava i ponašanja nije toliko jednostavna koliko se čini. Primjerice, možemo smatrati da je važno glasati, ali ipak ne otići do biračkog mjesta kada za to dođe vrijeme. Međutim, istraživanja ne daju konzistentne rezultate jer je potrebno biti oprezan kada se bira način na koji će se stavovi i ponašanja mjeriti². Ponekad se dogodi da stavovi pri mjerenju nisu dovoljno specifično definirani (npr. stav prema profesorima je manje specifičan nego stav prema načinu poučavanja profesora iz fizike) ili da se mjeri samo jedna od komponenata stava (npr. samo emocionalna). Ipak, čini se da stavovi bolje predviđaju ponašanje kada su jasni i specifični te kada su stečeni direktno vlastitim iskustvom. Također, važno je naglasiti kako stavovi ne mogu predvidjeti jedno specifično ponašanje, već skup raznih pozitivnih ili negativnih ponašanja prema objektu stava.
Dakle, iako veza između stava i ponašanja postoji, ne možemo sa sigurnošću tvrditi da stav uzrokuje ponašanje. Ipak, ovu vezu ne treba zanemarivati. Budući da osim pozitivnih imamo sklonost stvarati i negativne stavove, može se dogoditi da formiramo negativne stavove o pripadnicima određene skupine ljudi i na taj način stvorimo predrasudu. Kada postoji predrasuda, postoji i opasnost od diskriminirajućeg ponašanja prema pripadnicima određene skupine. Jedan primjer takvog ponašanja je rasizam. Kako bi se spriječila diskriminacija, važno je istraživati utjecaj stavova na ponašanje i osvijestiti vlastite predrasude.
Literatura
¹ Petz, B. (2005). Psihologijski rječnik. Naklada Slap.
² Aronson, E., Wilson, T. D. i Akert, R. M. (2005). Socijalna psihologija. Mate.
³ Pennington, D.C. (1997). Osnove socijalne psihologije. Naklada Slap.
