Site Loader

Petra ima 30 godina i radi na šalteru u banci. Jednog utorka u banku dolaze pljačkaši i prijete Petri da im da sav novac ili će je ubiti. Nakon što su opljačkali banku, pljačkaši odlaze, a Petra biva neozlijeđena. Počinitelji su privedeni nedugo nakon pljačke i zatvoreni. 

Iako Petra zna da joj pljačkaši više ne mogu nauditi, čak dva mjeseca nakon događaja ona ima učestale noćne more u kojima se odigrava taj dan. Osjeća se nelagodno pri odlasku na posao i ponekad tijekom radnog dana osjeća, vidi i misli kao da su pljačkaši ponovno tu. Često se dogodi da ne zna odgovoriti na pitanja klijenata ili da pogriješi u prebrojavanju i isplaćivanju novca zbog čega je već par puta imala problema s nadređenima. Više se ne smije i ne uživa u kavi s kolegama, već se drži sa strane, a kod kuće je često otresita prema svom suprugu. Često se osjeća kao da je netko prati i čeka iza svakog ugla pri povratku kući.

 

Što je to trauma? Često u govoru možemo čuti kako netko opisuje određeni stresni ili osobno sramotni događaj traumatičnim, no je li to zbilja tako? Što određuje traumu po definiciji? Je li to osobni doživljaj neugodnih, intenzivnih emocija ili objektivni, vanjski izvor opasnosti?

U psihološkom smislu, za osobu koja je proživjela, prisustvovala ili se suočila s događajem koji je njoj ili drugome u neposrednoj okolini predstavljao izravnu ili potencijalnu smrtnu opasnost, ranjavanje ili ugroženost, možemo reći da je imala traumatsko iskustvo¹.

Traumatski događaj je onaj događaj koji predstavlja prijetnju osobnom integritetu te je razoran po svojoj prirodi.

Aktualno, kao primjer traumatskog događaja moguće je promatrati eksploziju u Bejrutu² – tehnička katastrofa koja je uzrokovala stradavanje i ranjavanje mnogih, ostavljajući ljude u strahu i s osjećajem bespomoćnosti. Nedavna obljetnica Oluje podsjeća nas na užas koji su proživjeli i hrabrost koju su pokazali branitelji u Domovinskom ratu, periodu koji je uzrokovao visok broj stresnih reakcija i poremećaja³. Nedavni potresi svakako spadaju u kategoriju traumatskog događaja. Sama situacija pandemije u kojoj se nalazimo može biti traumatična za one koji su iznenada ostali zaraženi s ozbiljnijim komplikacijama po zdravlje i osobni integritet. Traumu je bitno razlikovati od svakodnevnog stresnog događaja, razvojne krize (npr. u adolescenciji, srednjoj dobi ili kod druge vrste prilagodbe) ili raznih životnih promjena koje ne uključuju prijetnju životu (npr. prekid emocionalne veze, umirovljenje). Ove promjene zasigurno mogu biti teške te čak izazvati krizna stanja kod osoba koje kroz njih prolaze, no one isu traumatski događaji i ne mogu rezultirati dijagnozom PTSP-a. Za tu je dijagnozu jedan od osnovnih dijagnostičkih kriterija tjelesna ugroženost.

Traumatski događaj na pojedinca može ostaviti specifične posljedice jer je potpuno različit od uobičajenih životnih iskustava. Trauma često krši nekoliko pretpostavki i shema koje pojedinac ima o svijetu: (1) svijet je sigurno mjesto, (2) mogu predvidjeti i kontrolirati buduće događaje, (3) ekstremno neugodni događaji se neće dogoditi baš meni, (4) mogu se nositi sa svime što me čeka4. Stoga se trauma ne uklapa u našu uobičajenu sliku svijeta, zbog čega nam nema smisla. Uz to, njen iznenadni dolazak onemogućuje pojedincu postupnu prilagodbu. Ona suočava osobu sa smrtnošću te na neki način smrt izvlači iz slijepe pjege – možemo reći da kod napadaja panike smrt prijeti, dok je kod traume smrt bila tu. Većina osoba koje su pogođene traumatskim događajem imat će neki oblik akutne reakcije na stres, a kod velike većine tegobe će se spontano povući nakon izdvajanja iz situacije ili njenog smirivanja. Ipak, kod određenog broja ljudi može se javiti produljena stresna reakcija u formi posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a). PTSP je odraz ekstremne reakcije na težak stres kojemu prethodi traumatski događaj5, a može se dijagnosticirati ako simptomi stresne reakcije traju dulje od mjesec dana, uz zadovoljavanje dodatnih dijagnostičkih kriterija5. Prije toga simptome možemo promatrati u okviru akutne stresne reakcije.

Kao odgovor na traumatsku situaciju, prirodan je osjećaj intenzivnog straha, bespomoćnosti ili užasa. Najčešće psihičke reakcije nakon traumatskog događaja koje mogu upućivati na PTSP moguće je svrstati u tri grupe simptoma¹:

  • Ponovno proživljavanje: uključuje iznenadna, nekontrolirana sjećanja (često u obliku tzv. flashbacka, vrlo živog sjećanja tijekom kojeg se osoba osjeća kao da ponovno proživljava traumatski događaj), noćni strahovi, noćne more i nesanica.
  • Izbjegavanje i otupljenost: izbjegavanje razmišljanja ili razgovora o traumi, izbjegavanje aktivnosti, misli i socijalnih situacija, otupljenost osjećaja. Iako se ovi simptomi mogu činiti oprečnima s prvom grupom, u PTSP-u postoji fluktuacija: osoba se neprekidno kreće između ponovnog doživljavanja i otupljivanja.
  • Pojačana pobuđenost: uslijed stalne pobuđenosti autonomnog živčanog sustava javljaju se poteškoće sa spavanjem, razdražljivost i agresivnost, poteškoće s pamćenjem i pažnjom, stalni oprez i brze reakcije te tjelesne reakcije pri prisjećanju. Možemo reći kako su ljudi koji boluju od PTSP-a u konstantnom stanju „borbe ili bijega“. Neka istraživanja pokazuju kako trauma oštećuje hormonalni sustav koji ima ulogu u održavanju budnosti organizma, sustavu nagrađivanja i aktiviranju nekih centara emocija, istovremeno povisujući koncentraciju hormona stresa, što rezultira time da se osoba lakše prestraši i snažnije izražava emocije7.

Važno je naglasiti kako trauma u pravilu ne ostavlja trajne negativne posljedice na pojedinca6. Većina se ljudi s vremenom i uz podršku okoline uspješno oporavi od traume. Ipak, PTSP se može javiti i mjesecima nakon proživljene traume4 pa je važno obratiti pažnju na simptome ako oni ne slabe s vremenom. U idućem članku možete pročitati više o tehnikama koje se koriste kako bi se ublažili simptomi PTSP-a, a više o psihološkim učincima traume i oporavku od nje možete pročitati u našem članku Potres, trauma i oporavak.

 

Ako kod sebe prepoznajete neke od navedenih simptoma ili vam se čini da ispunjavate opisane kriterije, pozivamo vas da nam se javite na [email protected]. Traumu ne morate podnositi sami.

 


Literatura

¹ Davison, G. C. i Neale, J. M. (2000). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

² Jutarnji list. (2020). Nevjerojatni razmjeri detonacije u Bejrutu. https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/nevjerojatni-razmjeri-detonacije-u-bejrutu-izmjerili-dubinu-kratera-nakon-silovite-eksplozije-15012670

³ Ministarstvo branitelja (2004). Nacionalni program psihosocijalne i zdravstvene pomoći sudionicima i stradalnicima Domovinskog rata, Drugog svjetskog rata te povratnicima iz mirovnih misija. https://branitelji.gov.hr/UserDocsImages//dokumenti//nac%20program%20usvojeno%20na%20vladi%2030%2001%202014.pdf

4 Leahy, R. L., Holland, S. J. F. i McGinn, L. K. (2012). Treatment Plans and Interventions for Depression and Anxiety Disorders (drugo izdanje). New York: Guilford Press.

5 Američka psihijatrijska udruga (2014). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (peto izdanje). Naklada Slap.

6 Schnurr, P. P., Friedman, M. J. i Bernardy, N. C. (2002). Research on posttraumatic stress disorder: Epidemiology, pathophysiology, and assessment. Journal of Clinical Psychology/In Session: Psychotherapy in Practice, 58, 877–889.

7 Van der Kolk, B., Greenberg, M., Boyd, H. i Krystal, J. (1985). Inescapable shock, neurotransmitters, and addiction to trauma: Toward a psychobiology of post traumatic stress. Biological Psychiatry, 20(3), 314-325.

6 postaje 4 i obrnuto

 

Post Author: kako si?