,,Ono što je najteže kad boluješ od ovisnosti, osim toga što boluješ, jest što nitko na svijetu ne vidi da si bolestan. Smatraju te sebičnim. Smatraju te slabim. Smatraju te okrutnim. Smatraju te destruktivnim. (…) Ali, srećom, nisi jedina osoba na planetu Zemlji koja boluje od ove bolesti.“ – iz HBO-ove serije Euphoria

 

Ljudi žude za ugodom. Želimo iskusiti i ponoviti one podražaje koja u nama izazivaju osjećaj ugode – dobru hranu, dobar film, dobro druženje. Nismo sami u tome: mozak većine životinja, pa tako i ljudski, dizajniran je tako da traži ugodu i izbjegava neugodu, zbog čega svoja ponašanja prilagođavamo na način koji će dovesti do veće razine ugode. Ugodni podražaji su oni podražaji koji aktiviraju tzv. sustav nagrađivanja u mozgu, odnosno povisuju razine „sretnih kemijskih spojeva“: serotonina, dopamina, oksitocina i endorfina¹. Podizanje razine tih kemijskih spojeva u mozgu mi percipiramo kao ugodu, koja djeluje kao svojevrsna nagrada za ponašanje koje joj je prethodilo, zbog čega to ponašanje pamtimo kao nagrađujuće i motivirani smo ga ponoviti kako bismo ponovno osjetili ugodu.² Primjerice, provođenje vremena na suncu i sudjelovanje u kreativnim aktivnostima podižu razine serotonina i dopamina, vježbanje potiče lučenje endorfina, a tijekom seksualnog uzbuđenja i orgazma raste koncentracija oksitocina – zbog toga se volimo baviti ovim aktivnostima i rado im se vraćamo.

Nagrađujuća vrijednost nekog događaja ponekad je toliko snažna da donekle „izbriše“ neugodan dio tog iskustva iz sjećanja – primjer je takve kemijske reakcije oslobađanje velike količine oksitocina pri porodu, zbog čega žene često potisnu sjećanje na snažnu bol koju su doživjele rađajući, što ih ohrabri da se ponovno upuste u trudnoću i novi porod. Iz toga možemo zaključiti koliku motivacijsku snagu ima podraživanje mozgovnog sustava nagrađivanja. Zato smo često motivirani pronaći ugodu u podražajima koji zahtijevaju malo truda, a izazivaju brz i snažan osjećaj ugode, ponekad i ugodu koja je drugačija od one koju doživljavamo u uobičajenim svakodnevnim situacijama. Tada nam privlačni mogu biti kemijski prečaci, odnosno podražaji koji snažno aktiviraju mozgovni sustav nagrađivanja bez da zahtijevaju velika ulaganja truda ili vremena. Takvo intenzivno i izravno podraživanje sustava nagrađivanja izazivaju psihoaktivne tvari, koje su mnogima vjerojatno prva asocijacija na pojam ovisnosti.

U psihoaktivne se tvari ubrajaju alkohol, nikotin (duhan), kanabinoidi (pripravci od konoplje, npr. CBD, CBDA, THC), opioidi (heroin, morfin i dr.), stimulansi (kokain, amfetamini, metamfetamini i dr.), halucinogeni (MDMA, LSD, ketamin i dr.), inhalanti (otapala, aerosoli, plinovi i nitriti koji se mogu naći u npr. bojama u spreju, ljepilima ili sredstvima za čišćenje), sedativi/hipnotici (lijekovi koji izazivaju san, npr. benzodiazepini), i drugo.³ Svaka konzumacija ovih tvari izaziva kemijsku reakciju ugode koja nas motivira da ih konzumiramo ponovno. Opetovana konzumacija psihoaktivnih tvari može utjecati na stvaranje sjećanja i pojačavati sjećanje na nagrađujući osjećaj ugode koji je tvar inicijalno izazvala, pritom umanjujući neugodne aspekte njene konzumacije. Tada se potreba za ponovnim doživljavanjem ugode postaje važnija od racionalnog rasuđivanja o posljedicama konzumacije psihoaktivnih tvari te se osoba nije u stanju oduprijeti porivu za ponovnom konzumacijom. Drugim riječima, dolazi do ovisnosti – ustrajnog upuštanja u neko ponašanje bez obzira na različite misaone, ponašajne i fiziološke poteškoće koje se javljaju kao posljedica takvog ponašanja.4 Takvom obrascu ponašanja posebno su izloženi ljudi s nižim razinama samokontrole, čiji je inhibicijski sustav (sustav kočenja i sprječavanja upuštanja u aktivnosti koje bi mogle biti opasne) oslabljen.³ Situaciju dodatno komplicira biologija jer se može razviti i tjelesna ovisnost (gdje organizam nauči funkcionirati s određenom razinom psihoaktivne tvari, pa prestanak uzimanja tvari dovodi do neugodnih fizioloških reakcija) te tolerancija (gdje je za doživljavanje ugode svaki put potrebno uzeti sve veću količinu psihoaktivne tvari). Svaka psihoaktivna tvar po nečemu je specifična i o njima bi se moglo još mnogo pisati, ali za sada ćemo se ovdje zaustaviti.

Osim ovisnosti o psihoaktivnim tvarima, postoje i tzv. bihevioralne ovisnosti (ovisnosti o ponašanjima) koje na sličan način aktiviraju mozgovni sustav nagrađivanja i uzrokuju neke simptome koji nalikuju na simptome ovisnosti o psihoaktivnim tvarima. Najistaknutiji je primjer bihevioralne ovisnosti kockanje, čija se privlačnost temelji na principu neredovitog potkrepljenja – osoba zna da je nagrada (dobitak) moguća i velika, a zna i da je neće dobiti svaki put, no zbog pogrešaka u zaključivanju iznova se nada da će baš taj put biti onaj presudni kada će osvojiti dobitak i da će, ako odustane, propustiti onaj ključni put kad ga je mogla osvojiti. Neke karakteristike bihevioralnih ovisnosti prisutne su i u ponašanjima poput igranja videoigrica, „ovisnosti“ o seksu, „ovisnosti“ o vježbanju i šopingholizma, iako su takva ponavljajuća ponašanja nedovoljno istražena u terminima ovisnosti te se zato (za sada) ne smatraju bihevioralnim ovisnostima.³ Iako postoje sličnosti među mehanizmima ovisnosti, o specifičnim aspektima bihevioralnih ovisnosti bi se također mnogo toga moglo napisati pa ćemo ovu temu ostaviti za neki budući tekst.

 

Kako izgleda ovisnost o psihoaktivnim tvarima?

Kada govorimo o ovisnosti o psihoaktivnim tvarima, postoje određene razine konzumacije koje treba razmotriti. Akutna intoksikacija podrazumijeva psihofizičku reakciju koja se uobičajeno javlja nakon unošenja psihoaktivne tvari u organizam, bez obzira na to je li osoba o njoj ovisna ili ne. Efekti akutne intoksikacije vidljivi su u većini klubova, među ljudima koji su u noćnom izlasku popili nekoliko alkoholnih pića, a uključuju smanjene psihomotoričke sposobnosti, smanjene inhibicije, narušen kontinuitet sjećanja i slično. Osoba nakon akutne intoksikacije često prolazi kroz fazu mamurluka, odnosno oporavka organizma od unesenih toksina, ali takve su posljedice prolazne i kratkoročne. Zlouporaba psihoaktivnih tvari odnosi se na konzumaciju u toj mjeri da osoba ne uspijeva izvršiti svakodnevne obaveze, izlaže se fizičkim opasnostima, ulazi u probleme sa zakonom ili međuljudske probleme, ali ne pokazuje simptome tjelesne ovisnosti, odnosno ne doživljava simptome sustezanja (engl. withdrawal) nakon prestanka konzumacije. Simptomi sustezanja su izrazito neugodne fiziološke i psihološke reakcije uslijed iznenadnog prekida uzimanja psihoaktivnih tvari, a mogu uključivati promjene raspoloženja, umor, iritabilnost, promjene u apetitu, poteškoće probavnog sustava, zatvor, mučninu, bol u mišićima, grčeve, nemir i drugo. Do njih dolazi jer se organizam prilagodio funkcioniranju s određenom količinom psihoaktivne tvari, pa vraćanje na način funkcioniranja bez nje uzrokuje poremećaje u različitim tjelesnim sustavima i ravnoteži organizma.5 Osim simptoma sustezanja, ljudi koji prekomjerno unose određene psihoaktivne tvari u organizam na njih razvijaju i toleranciju, odnosno količina tvari koja je potrebna da bi osoba osjetila isti učinak kao prethodni put polako postaje sve veća. Na primjer, osoba koja prvi put konzumira alkohol osjetit će omamljenost već nakon jedne ili dvije čaše, ali osoba koja redovito konzumira alkohol treba unijeti veću količinu kako bi osjetila istu razinu omamljenosti. Takav je obrazac razoran za organizam jer veće količine unesenih psihoaktivnih tvari uzrokuju i veći pritisak na organe koji razgrađuju toksine, čime stavljaju veće opterećenje na tijelo. Kada osoba učestalo prekomjerno konzumira psihoaktivne tvari, razvija toleranciju na njih, doživljava simptome sustezanja pri prestanku ili smanjenju konzumacije, troši puno vremena na nabavu ili oporavak od konzumacije tvari te ustraje u konzumaciji unatoč problemima ili poteškoćama koje joj konzumacija izaziva u svakodnevnom životu, tada govorimo o ovisnosti³.

Dijagnoza ovisnosti podrazumijeva dugotrajnu promjenu u funkcioniranju mozga, odnosno u radu sinapsi zaduženih za osjećanje ugode i aktiviranje sustava nagrađivanja. To znači da te promjene ne nestaju čak ni onda kada se organizam očisti od toksina unesenih konzumiranjem psihoaktivne tvari, već se radi o dugoročnim promjenama koje često predstavljaju ključni uzrok snažne žudnje za ponovnom konzumacijom čak i nakon duljeg perioda apstinencije – tijelo više ne može ponovno naučiti funkcionirati bez psihoaktivne tvari i potreba za njom je stalna. Ovisnik nikada ne prestaje biti ovisnik, već, ako se odluči na liječenje, postaje osoba koja se aktivno suzdržava od konzumacije psihoaktivne tvari, što znači da je svaka izloženost toj tvari novo iskušenje. Kada su te tvari dostupne i prisutne u okolini ovisnika, takva izloženost u kombinaciji sa životnim poteškoćama ili drugim psihičkim smetnjama koje povećavaju potrebu za smirenjem ili smanjuju samokontrolu može povećati vjerojatnost recidiva, odnosno ponovnog aktivnog upuštanja u korištenje psihoaktivne tvari.

Biti ovisnik znači imati psihičku bolest. Osobe koje dožive recidiv nisu slabe ili okrutne i najčešće ne žele nauditi sebi ili drugima. Osobe koje dožive recidiv su osobe koje se bore s kroničnom bolesti i u tom trenutku ih je bolest nadjačala. To ne znači da je osoba izgubljeni slučaj i da je jedini mogući ishod život obilježen negativnim posljedicama konzumacije psihoaktivnih tvari, to samo znači da osoba mora ponovno odlučiti pristupiti liječenju, zauzeti se za sebe, svoje zdravlje i svoju dobrobit i započeti novo poglavlje apstinencije. Taj put nije jednostavan i prepun je prepreka, ali kao i s gotovo svakom kroničnom bolešću, uz pravilan tretman i terapiju, ovisnik može voditi sretan i ispunjen život. Biti osoba koja se bori s ovisnošću iscrpljujuće je i frustrirajuće te često nosi sa sobom velike količine krivnje, srama i negativnog mišljenja o sebi. Ovisnost često dolazi u kombinaciji s nekim drugim teškoćama ili psihičkim smetnjama i dio oporavka uključuje i razvijanje razumijevanja prema samome sebi i vlastitim problemima, učenje drugih, adaptivnih obrazaca za suočavanje s tim teškoćama te rad na odnosima koji su narušeni. Ovisnost je bolest, a svaka bolesna osoba zaslužuje dobiti pomoć i liječenje koje joj je potrebno, ali prije toga osoba mora odlučiti da to liječenje želi i da mu se spremna posvetiti, bez obzira na to koliko izazovno to iskustvo bilo. U Zagrebu i Hrvatskoj postoje institucije koje su specijalizirane za pružanje podrške ljudima koji se bore s ovisnosti i pomoć je tu za vas ako je potražite.

 

Biti podrška osobi koja se bori s ovisnošću također je izazovan i zahtjevan zadatak koji može izazvati različite neugodne emocije. U redu je osjećati se preplavljeno i u redu je voljeti osobu, a istovremeno biti tužan, ljut, razočaran i zabrinut zbog njene ovisnosti. Ako se vi ili netko vama blizak nosite s ovisnošću, možete nam se obratiti na [email protected] – mi smo tu da vas saslušamo i usmjerimo na najbolji izvor pomoći.

 


Literatura

¹ Pinel, J. P. J. (2002). Biološka psihologija. Naklada Slap.

² Šimić, G. (2020). Mozgovni sustav nagrađivanja i bolesti ovisnosti. U Šimić, G. (Ur.) (2020) Uvod za neuroznanost emocija i osjećaja (str. 169–210). Ljevak.

³ American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (peto izdanje).

4 Jokić-Begić, N. (2017). Klinička procjena psihičkih poremećaja [bilješke s predavanja]. Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, 118–179.

5 Laguna Treatment Hospital. (2019, 7. studeni). What Causes Withdrawal? https://lagunatreatment.com/addiction-research/drug-withdrawal/