U ciklusu o poremećajima ličnosti sljedeći je na redu dramatični klaster. U prošlom smo članku opisali skupinu anksioznih poremećaja ličnosti, a pisali smo i o poremećajima ličnosti općenito te o ekscentričnom klasteru. Ovu skupinu poremećaja ličnosti karakterizira dramatično, pretjerano emocionalno ili nepredvidljivo razmišljanje i ponašanje.
Granični poremećaj ličnosti
Zamislite situaciju u kojoj vaš prijatelj jako voli jedan film i stalno govori kako se radi o najboljem filmu na svijetu. Sve u vezi s tim filmom apsolutno je savršeno, a svi drugi filmovi koji postoje jednostavno su loši, nekvalitetni i neoriginalni. Iako nudite valjane protuargumente, ne uspijevate utjecati na njegovo mišljenje. Ovakav rigidan i isključiv oblik razmišljanja jedan je od izraženijih karakteristika graničnog poremećaja ličnosti.
Granični poremećaj ličnosti (engl. Borderline Personality Disorder) karakteriziraju izražena i nestabilna emocionalnost, impulzivnost, intenzivni i nestabilni međuljudski odnosi te nestabilna slika sebe. Javlja se kod 1-2% populacije te je češći kod žena (otprilike 70% slučajeva)¹. Često se navodi kao jedini poremećaj ličnosti u kojem postoji i osobna patnja, a ne samo problemi u interakciji s okolinom. Osobe s graničnim poremećajem ličnosti doživljavaju emocije intenzivnije od drugih ljudi te su skloni naglim i intenzivnim promjenama raspoloženja i emocionalnim reakcijama. Pri tome često intenzivnije doživljavaju emocije poput ljutnje, tuge ili anksioznosti, a mnoge opisuju stalno prisutan osjećaj praznine i usamljenosti¹.
Visoka emocionalna osjetljivost i intenzitet emocija također otežavaju njihovu regulaciju pa ove osobe teže kontroliraju svoje reakcije. Kod graničnog poremećaja ličnosti izražena je kognitivna distorzija crno-bijelog gledanja ili splittinga, odnosno tendencija da se život doživljava u ekstremima (nešto je ili isključivo dobro ili isključivo loše). To se najviše očituje u bliskim odnosima s drugim ljudima koji se vrlo brzo počinju idealizirati, ali osjećaji jednako brzo mogu prijeći u ljutnju i prijezir². Osobe s graničnim poremećajem ličnosti često se brzo vežu za ljude, ali na prvi znak nekog problema ozbiljno im zamjere te osjete intenzivno razočaranje i ljutnju koji brzo prerastu u potpuno suprotni doživljaj druge osobe od početnog. U kognitivne simptome također ubrajamo i nestabilan osjećaj vlastitog identiteta popraćen naglim promjenama u doživljavanju sebe, vlastitih vrijednosti, stavova i životnih odabira². Ova nestabilnost očituje se u vidu čestih promjena poslova, prijatelja, mjesta stanovanja i sl.
Jedan je od ključnih pojmova za granični poremećaj ličnosti impulzivno ponašanje. Ono često uključuje razna rizična ponašanja kao što su konzumiranje alkohola i droga, kockanje, impulzivno trošenje novca, rizična seksualna ponašanja i sl., ali i samoozljeđivanje². Jedan je od glavnih problema graničnog poremećaja ličnosti suicidalnost – neka istraživanja ukazuju na stopu samoubojstava od čak 7,5% među osobama s ovom dijagnozom². Visokoj stopi samoubojstva u ovoj populaciji doprinosi karakteristična impulzivnost koja se često javlja kao reakcija na intenzivne emocionalne doživljaje, a zbog smanjene sposobnosti regulacije vlastitih emocija teže se kontrolira.
Uz impulzivnost, za granični poremećaj ličnosti tipični su intenzivni i nestabilni bliski odnosi koji su posljedica toga što ranije navedeni simptomi uglavnom imaju negativne učinke na bliskost i stvaranje stabilnog odnosa. Uz to, za ljude s ovim poremećajem svi bliski odnosi obojeni su stalno prisutnim strahom od toga da će ih druga osoba napustiti. Stoga su često jako osjetljivi na ponašanja i emocije druge osobe, a zbog stalnog straha od napuštanja često u njima percipiraju negativne znakove koji dodatno aktiviraju strah. Odnosi su zbog toga često obilježeni svađama, nestabilnošću i prekidima. Ovakvi odnosi dodatno jačaju strah od napuštanja, kao i osjećaje praznine i usamljenosti te unutarnji osjećaj nestabilnosti.
Uzroci graničnog poremećaja ličnosti nisu jasni, ali pretpostavka je da se radi o kombinaciji genetike i ranih životnih iskustava. Osobe s graničnim poremećajem ličnosti češće su zanemarivane i zlostavljane u djetinjstvu od strane ljudi iz opće populacije¹. Često se uz ovaj poremećaj javljaju i drugi psihički poremećaji, najčešće depresija i drugi poremećaji raspoloženja te PTSP². Simptomi graničnog poremećaja ličnosti s godinama se smanjuju – neka istraživanja upućuju na to da u razdoblju praćenja od 10 godina čak 75% pacijenata više ne zadovoljava kriterije za dijagnozu. Najučinkovitijom za ovaj poremećaj pokazala se dijalektična bihevioralna terapija (DBT), koja se usmjerava na učenje interpersonalnih vještina i vještina emocionalne regulacije.
Histrionski poremećaj ličnosti
Osobe s histrionskim poremećajem ličnosti mogu se opisati kao najživopisniji ljudi na zabavi. Često izgledaju i ponašaju se ekscentrično i teatralno te time privlače pažnju drugih. Jedna je od glavnih karakteristika histrionskih ličnosti stalna potreba za bivanjem u centru pažnje te osjećaj neugode kada se pažnja ne dobiva. Uz prenaglašeno i teatralno ponašanje, oni privlače pažnju i pretjerano zavodljivim ili seksualno provokativnim ponašanjem. U svom su govoru često dramatični i teatralni te koriste upadljive riječi i prenaglašenu neverbalnu komunikaciju. Pritom izostavljaju bitne detalje priče jer se fokus nalazi na privlačenju pažnje svojim nastupom, a ne na samom sadržaju. Prilikom izražavanja svojih emocija također su dramatični, imaju naviku preuveličavati i ostavljaju dojam teatralnosti te su skloni naglim promjenama emocija. Iz tog razloga drugi ljudi često doživljavaju njihove emocije neiskrenima i odglumljenima. Prema nekim hipotezama, ovakav oblik izražavanja emocija javlja se kao nesvjesni obrambeni mehanizam protiv unutarnje anksioznosti⁵. Osobe s ovim poremećajem znaju biti povodljive i podložne utjecaju drugih te se slažu s tuđim mišljenjima bez jasnog vlastitog stava prema temi⁵. Često precjenjuju stupanj intimnosti koji imaju s drugim ljudima i odnose u svom životu doživljavaju bližima nego što oni stvarno jesu.
Smatra se da između 1% i 2% ljudi iz opće populacije zadovoljava kriterije za dijagnozu histrionskog poremećaja ličnosti. Kao i s drugim poremećajima ličnosti, njegovi uzroci nisu jasni, ali pretpostavka je da se radi o kombinaciji genetike i ranih životnih iskustava. Roditelji koji su pretjerano popustljivi i ne postavljaju jasne granice te oni koji i sami iskazuju dramatično i prenaglašeno ponašanje i izražavanje emocija mogu tako poticati razvijanje ovog poremećaja. Osobe s histrionskim poremećajem ličnosti uglavnom traže pomoć stručnjaka zbog problema u odnosima s drugima ili zbog depresivnih i anksioznih simptoma. U psihoterapijskom radu uglavnom se koriste psihoanalitički i kognitivni pristup, a fokus je na razvijanju zdravog samopoštovanja i osjećaja vlastitog identiteta. Pokazuje se kako dugotrajna terapija daje pozitivne pomake⁵.
Antisocijalni poremećaj ličnosti
Antisocijalni poremećaj ličnosti karakterizira zanemarivanje i nepoštivanje prava drugih ljudi te kršenje socijalnih normi i zakona. Da bi se dijagnosticirao, osoba mora imati najmanje 18 godina, ali pokazivati znakove poremećaja ponašanja još od 15. godine ili ranije te pokazivati sljedeća ponašanja: ponovljeno kršenje zakona, laganje, impulzivnost, iritabilnost i agresivnost, zanemarivanje vlastite sigurnosti i sigurnosti drugih, neodgovornost vidljivu u čestoj promjeni poslova ili financijskoj povijesti te nedostatak kajanja za vlastita djela³. Radi se o osobama koje su usmjerene na vlastito zadovoljstvo, pokazuju manjak empatije i intimnosti s drugima, impulzivne su i neoprezne, neodgovorne prema sebi i drugima te često imaju problema sa zakonom, a u odnosima s drugima često se koriste laganjem, prevarom i manipulacijom. U djetinjstvu iskazuju probleme s autoritetom i kršenjem pravila te probleme s agresivnosti. Potrebno je naglasiti i da se ljudi s ovim poremećajem često od malena susreću s kritikom i osudom društva te kažnjavanjem zbog svog ponašanja, što uglavnom ne djeluje pozitivno na problem, već ga samo produbljuje i stvara dublji jaz između osobe i društva te potiče daljnji razvoj opisanih karakteristika.
Antisocijalni poremećaj ličnosti, ponekad nazivan i sociopatija, često se veže za pojam psihopatije. Radi se o dvama sličnim, ali ne identičnim pojmovima. Psihopatija nije zaseban psihički poremećaj, već se smatra osobinom ličnosti koja je različito izražena kod različitih ljudi te je specifičnija od antisocijalnog poremećaja ličnosti. Psihopati imaju mnoge karakteristike antisocijalnog poremećaja ličnosti, ali i neke dodatne karakteristike kao što su snižena i površna emocionalnost, manipulativnost, manjak empatije i površni šarm. Samo će neki od ljudi koji imaju antisocijalni poremećaj ličnosti također zadovoljavati kriterije za psihopatiju⁴.
Ovaj poremećaj često se veže i za kriminalitet, zbog čega je sama njegova definicija kontroverzna. Oko 75% testiranih zatvorenika zadovoljava kriterije za dijagnozu antisocijalnog poremećaja ličnosti². Međutim, nije opravdano izjednačavati ovaj poremećaj s kriminalitetom – nemaju svi kriminalci antisocijalni poremećaj ličnosti, niti su svi ljudi s ovim poremećajem kriminalci. Ovaj poremećaj javlja se kod 2-3% populacije te je češći kod muškaraca⁴. Oko 75% osoba s antisocijalnim poremećajem ličnosti zadovoljava kriterije i za neki drugi psihički poremećaj, najčešće zlouporabu supstanci i poremećaje raspoloženja².
Uzroci antisocijalnog poremećaja ličnosti nisu jasno određeni, ali postoje teorije o nasljednosti, slabijoj razvijenosti frontalnog moždanog režnja (koji je zaslužan za kontrolu ponašanja i predviđanje posljedica), traženju uzbuđenja zbog niže pobuđenosti mozga te utjecaju okoline u djetinjstvu, prvenstveno kroz odgoj i ponašanje roditelja. Jedno od mogućih objašnjenja bila bi izloženost agresivnom ponašanju roditelja ili nekonzistentan stil roditeljskih reakcija, zbog čega dijete ne nauči uočavati posljedice svojih ponašanja. Terapija je ovog poremećaja otežana zbog manjka motivacije i uvida u vlastito ponašanje, kao i zbog otežanog stvaranja odnosa terapeut-klijent. Uglavnom je usmjerena na resocijalizaciju i učenje socijalnih normi, a novija istraživanja upućuju i na moguću učinkovitost terapije usmjerene na mentalizaciju (MBT), koja je originalno namijenjena graničnom poremećaju ličnosti, a uključuje učenje o prepoznavanju vlastitih i tuđih psihičkih stanja⁴.
Narcistički poremećaj ličnosti
Poznajete li neku osobu koja o sebi misli sve, ali baš sve najbolje te se voli hvaliti svojim uspjesima i materijalnim dostignućima? Onda kada biste joj htjeli pričati o nekoj svojoj teškoći s kojom se trenutno nosite, brzo vas prekine ili pak izgleda kao da ne razumije u čemu je problem? Uvijek vas gnjavi svojim velikim planovima i očekivanjima koja samo što se nisu ostvarila jer on/a zna da je to zaslužio/la? Moguće je da imate posla s osobom koja ima jako izražene narcističke osobine.
Osobe koje imaju narcistički poremećaj ličnosti imaju nerealno visoko mišljenje o sebi, manjka im empatije i misle da su posebni te predodređeni za velike stvari, a smatra se da 1% opće populacije pokazuje simptome ovog poremećaja, od čega su 75% muškarci⁶. Osjećaj grandioznosti najvažnija je dijagnostička značajka narcističkog poremećaja ličnosti te se očituje u sklonosti preuveličavanju vlastitih sposobnosti i zasluga te umanjivanja tuđih⁶. Uz to, osobe s narcističkim poremećajem ličnosti očekuju da drugi ljudi bespogovorno zadovoljavaju sve njihove potrebe te se, ako tome nije tako, može javiti karakteristični narcistički bijes. Tada postaju vrlo kritični, omalovažavaju druge te teško opraštaju čak i najmanje propuste. Također, visoko samopoštovanje i samopouzdanje koje naočigled imaju ispušu se kao balon jednom kada se susretnu s kritikom ili odbijanjem ili kada ne dobiju priznanje kakvo su očekivali. Zbog toga na kritiku i frustraciju, osim bijesom, mogu reagirati vrlo pesimistično, što dovodi do depresivnog raspoloženja. Kao da idealizirana slika sebe malo napukne, zbog čega se teško nose s time da nisu savršeni niti drugima najvažniji.
Kako postoje dva načina reagiranja i nošenja s kritikom i frustracijom, stručnjaci razlikuju dva aspekta narcističkog poremećaja ličnosti – grandiozni i vulnerabilni (ranjivi). Ono što većini prvo pada na pamet kada se spomene narcizam predstavlja grandiozni aspekt narcizma – gore opisana preuveličana slika o sebi, nedostatak empatije te izrabljujuća ponašanja. Vulnerabilni narcizam također uključuje idealiziranu fantaziju o sebi, ali i osjećaj intenzivnog srama i krivnje vezan za takve potrebe i ideje te izbjegavanje međuljudskih odnosa zbog straha od kritike⁶.
Uzroci razvitka narcističkog poremećaja ličnosti nisu posve jasni te se smatra da se poremećaj javlja uslijed kombinacije genetskih i okolinskih čimbenika. Naslijeđene osobine (poput pretjerane osjetljivosti, snažnog agresivnog poriva te niske tolerancije na frustraciju i anksioznost) u kombinaciji s određenim stilom roditeljstva (poput pretjerane hladnoće ili pak pretjeranog uzdizanja u nebesa vlastitog djeteta) mogu dovesti do razvoja narcističkog poremećaja ličnosti, bilo vulnerabilnog bilo grandioznog⁷. No, bitno je napomenuti kako su ovo samo neka od objašnjenja te da do razvitka ovog poremećaja dovode kompleksni obrasci u razvoju, iskustvu i interpersonalnim odnosima. Što se terapije tiče, zbog prirode njihova poremećaja, vulnerabilno narcistične osobe doživljavaju značajniji stres i češće traže stručnu pomoć, dok grandiozno narcistične osobe češće negiraju vlastite probleme ili problem vide u drugima, zbog čega ne odlaze terapeutu. Također, grandiozno narcistične osobe imaju manju vjerojatnost za uspješnu terapiju zbog teškoća u uspostavljanju pozitivnog odnosa s terapeutom, a u istraživanjima se pokazuje da je upravo taj odnos ono što je najviše povezano s pozitivnim ishodima u terapijskom procesu općenito⁸.
Ako prepoznajete blisku osobu u nekom od gore navedenih opisa, pokušajte joj biti podrška i potaknuti je na traženje pomoći. Ako prepoznajete sebe, pokažite si jednaku dozu razumijevanja. Nošenje s osjećajima i ponašanjima koje poremećaji ličnosti uzrokuju može biti izazovno, ali pomoć postoji. Prvi korak u traženju podrške može biti javljanje na [email protected].
Literatura
¹ Lieb, K., Zanarini, M. C., Schmahl, C., Linehan, M. M. i Bohus, M. (2004). Borderline personality disorder. The Lancet, 364:9432.
² Davison, G., Kring, A. M., Johnson, S. L. i Neale, J. (2012). Abnormal Psychology [dvanaesto izdanje]. Wiley.
³ American Psychiatric Association. (2000). Diagnostic and statistical manual of mental disorders [četvrto izdanje]. American Psychiatric Association.
⁴ Glenn, A. L., Johnson, A. K. i Raine, A. (2013). Antisocial Personality Disorder: A Current Review. Current Psychiatry Reports, 15(12).
⁵ Lewis, K. C. i Mastico, E. R. (2017). Histrionic Personality Disorder. Encyclopedia of Personality and Individual Differences, 1–9.
⁶ Čuržik, D. i Jakšić, K. (2012). Patološki narcizam i narcistični poremećaj ličnosti – pregled suvremenih spoznaja. Klinička psihologija, 5(1–2), 21–36.
⁷ Ronningstam, E. (2010). Narcissistic personality disorder: A current review. Current Psychiatry Reports, 12, 68–75.
⁸ Lambert, M. J. i Barley, D. E. (2001). Research summary on the therapeutic relationship and psychotherapy outcome. Psychotherapy, 38(4), 357–361.
